Osnovna škola "Kozala" Rijeka

Mentori u LIADO-u razrađuju i fleksibilno provode program “Vizualne komunikacije i očuvanje kulturne
baštine“, jer je i sam proces razvoja likovno kreativne ličnosti fleksibilan u odnosu na ciljeve odgoja.
Upoznavanje kulturne baštine predviđeno je zadaćama programa svih likovnih područja, u svim
razredima. Sadržaji se šire s obzirom na opseg i dubinu pri prijelazu u viši razred. Mentori biraju djela
prema likovnome sadržaju iz riječke kulturne baštine, odnosno koriste se originalom u arhitekturi,
urbanizmu i zavičajnoj djetetovoj okolini. Na originalima polaznik upoznaje ne samo djelo, njegovo
značenje, poruku i vrijeme nastanka, već i usvaja pojmove likovnoga jezika, upoznaje različita likovna
područja i likovne tehnike. Na taj način osvješćuje i razumije ono što vidi, razvija sposobnost vizualnoga
promatranja; umjetničko djelo mu je osnovni izvor stjecanja znanja, ali i poticaj za vlastito likovno
izražavanje, istraživačku radoznalost, slobodu kritičkoga mišljenja, kao i uvažavanje i poštivanje
različitosti. Djeca posjeduju određenu estetsku razinu, stav prema svijetu, ali ne posjeduju sve
upotrebne pretpostavke za adekvatno doživljavanje umjetničkih djela, što ovisi o stupnju njihove opće
zrelosti, ali i o iskustvu u opažanju estetskih poruka. 
Za provođenje programa u svakome je razredu planirano 126 nastavnih sati godišnje, tj. ukupno 512
nastavnih sati. Tijekom radnoga jutra međusobna je povezanost teorije i prakse u različitim omjerima.
U praktičnome radu mentori polaze od interesa učenika, nastoje taj interes i potrebe aktualizirati, te se
prema njima dalje asocijativnim mehanizmom pokreću simboličko-alegorijski, prijenosni postupci koji
omogućavaju nastajanje novih, neobičnih i originalnih likovnih rješenja. U teoretskome dijelu isprepliću
se kreativne asocijacije, povijest umjetnosti, teorija umjetnosti, teorija oblikovanja i semiologija. Poticaj
mogu biti priroda, dječje iskustvo i umjetnička djela, nepredvidiv razgovor o neobičnome i čudnome s
osloncem na svakodnevno i osobno iskustvo djece. Mentori teže stvaralačkim ostvarenjima i
individualnim inačicama.
Mentori koriste različite načine izvođenja programa i usvajanja znanja: predavanja, radionice, vježbe,
mentorski rad, samostalne zadatke, multimediju i internet, terensku nastavu, konzultacije. Na
radionicama učenici samostalno usmeno interpretiraju odabranu temu. Tijekom individualnih i skupnih
vježbi, koje se realiziraju u specijaliziranoj učionici (likovni praktikum), učenici primjenjuju teorijske
spoznaje sadržaja predavanja te pokazuju samostalnost usvajanja navedenih sadržaja. Određeni se broj
vježbi realizira na terenu, čime se utječe na kvalitetu usvajanja učenikova znanja iz likovne umjetnosti,
hrvatskoga jezika, povijesti, zemljopisa i glazbene umjetnosti. Terenska nastava temelji se na posjetima
ustanovama na području grada Rijeke (ali i izvan Rijeke) koje imaju vezu s likovnom umjetnošću ili
likovnim, književnim, glazbenim izrazom, te posjetima značajnim izložbama u zemlji (susret s originalnim
umjetničkim djelima). Ostvaruje se veza između sadržaja zavičajne likovne kulturne baštine i sadržaja
drugih umjetnosti, psihologije, sociologije i pedagogije (interdisciplinarnost).
 Sve su vježbe koncipirane tako da zadovolje tri faze: 1. izradu skica, 2. realizaciju u materijalu: crtež,
grafika, slika, skulptura, 3. prezentaciju učinjenoga. Jednom godišnje učenici sami prezentiraju svoja
postignuća nastala tijekom školske godine. 
U radu s likovno darovitom djecom nema nastavnoga procesa u klasičnome smislu. Stoga je analiza
artikulacije rada, s didaktičkoga aspekta, zasnovana na etapama stvaralačkoga procesa. Osnovni je cilj
ovih etapa akumulirati potrebno znanje i povećati stupanj ulaganja  aktivnosti djece kako bi se potaknulo
sazrijevanje prikupljenih spoznaja (inkubacija prema Wallasu, 1926.). Uloga mentora je: poznavanje
zakonitosti likovnih procesa i pravovremeni odabir onih poticaja koji će pokrenuti upravo potrebne
aktivnosti, služeći se konstelacijom čimbenika kreativnosti i likovnih čimbenika (iako oni nisu podjednako

razvijeni, ni podjednako angažirani). Prema tome, postoji mogućnost njihovoga stimuliranja, a time i
razvijanja. U skladu s tim saznanjima mentori stvaralačke procese provode u pet faza koje proizlaze
jedna iz druge: priprema stvaralačke ideje (preparacija), faze prividnoga mirovanja (inkubacija),
otkrivanje kreativnoga rješenja (iluminacija), ostvarivanje kreativne ideje (realizacija) u materijalu,
likovnome mediju i procjena vrijednosti kreativnoga rješenja (verifikacija).  
1.            Priprema stvaralačke ideje – prikupljanje potrebnih informacija, identifikacija problema koji se
rješava, kritička procjena prikupljenih informacija glede problema. 
2.            Faza prividnoga mirovanja (inkubacija) – pokretanje invencije uz pomoć igre kroz koju
kvalitativno priprema stvaralačku ideju, jer se u ovoj fazi pojačava angažiranje kvalitativnih
(poticajnih) čimbenika. Ovo opuštanje i improvizacija imaju za cilj pokrenuti poticajne čimbenike i
dovesti ih u vezu s identificiranim problemom i sa svim podacima koje smo u vezi s njima skupili.  
3.            Otkrivanje kreativnoga rješenja (iluminacija) – u ovoj fazi dolazi do iskazivanja neobičnoga,
originalnoga spoja između omogućavajućih i poticajnih čimbenika, uz izvjesnu dominaciju poticajnih, što
je iluminiralo djecu novim i neočekivanim rješenjem. Sama  ideja zapravo je rješenje koje je nastalo na
nepredvidivim vezama zadanoga problema te prikupljenih podataka i aktiviranja inventivnih kombinacija
duhovnoga potencijala ličnosti. 
4.            Ostvarivanje kreativne ideje – u likovnosti, književnosti i glazbi predstavlja stalnu izmjenu
angažiranja poticajnih i omogućavajućih čimbenika, što konkretno znači da se u poticajne čimbenike
povremeno uključuju omogućavajući (npr. ranije iskustvo, kako se neka ideja realizira, iskustvo o
korištenju određenoga materijala, radno-izvođački procesi, poznavanje konvencija o umjetničkome
izrazu). U ovoj fazi, ukoliko se pojave problemi, kreativni se proces ukratko obnavlja, jer se novi problem
rješava „učenjem“ pa kraćom improvizacijom da bi se javila kreativna ideja kako taj novi problem riješiti,
a zatim i realizirati, dakle, ostvariti onu aktivnost koja je karakteristična za fazu rada.      
5.            Procjena vrijednosti – kreativnoga rješenja, djeca raspravljaju o usvojenim procesima i
ostvarenim rezultatima, a pri tome nešto su naglašeniji omogućavajući čimbenici iako ih, kao i kod svih
estetskih pojava, prate i poticajni čimbenici.
Koristeći i potičući procese i čimbenike kreativnosti, mentori su razvili visoku kvalitetu rada kod djece. U
literaturi nailazimo na autore koji različito pristupaju opisivanju etapa stvaralačkoga procesa. Analizom
različitih izvora Poljak (1985.) je uočio da uza sve razlike u opisivanju tijeka stvaralačkoga procesa postoji
mnogo zajedničkoga. Previšić (2007.) navodi da se u većini slučajeva radi od tri do šest etapa u procesu
stvaranja. Stvaralački rezultat može biti i poticaj za nastavak stvaranja, u čemu se ogleda dijalektički
odnos stvaranja i međusobna povezanost etapa stvaralačkoga procesa. Pri planiranju svakoga rada s
darovitom djecom mora se voditi računa o osnovnim načelima razvijanja darovitosti koji proizlaze iz
njihovih karakterističnih potreba. Feldhausen i Wyman su (1980.) grupirali  odgojno-obrazovne potrebe
darovite djece u tri kategorije: stjecanje znanja i iskustva, razvijanje emocionalnoga potpornog sklopa i
motivacije, stvaranje uvjeta za razvoj kreativnosti.
U radu djeca se tretiraju kao aktivni subjekti ravnopravni s mentorom, a njihov je individualni interes
sastavni dio nastavnoga procesa. Učenici na kraju svake cjeline i na kraju godine zajednički donose sud o
uspjehu. Mentor samo usmjerava pozornost učenika na sadržaje koji su odlučujući za donošenje suda,

usvaja s njima estetske i pedagoške kriterije i tako im olakšava odabir radova za prezentaciju, koja treba
djelovati odgojno i poticajno na daljnji rad.
U svim razredima nastavni proces je kompleksan, složen od mnogih elemenata koji se međusobno
isprepliću. Ciljevi su formirani uvažavajući društvene zahtjeve aktualnoga vremena i povezujući
sociološke i likovno-estetske zahtjeve. Podijelili smo ih na četiri dominantna cilja za svaki razred (s
obzirom na uzrast): likovno-odgojni koji obuhvaća razvoj likovne sposobnosti na kreativnome i
receptivnome planu; likovno-obrazovni koji obuhvaća upoznavanje umjetničkih djela, teoriju likovne
umjetnosti, ikonologiju, tehnologiju, teoriju oblikovanja, dizajn, arhitekturu, vizualne komunikacije;
opće-odgojni koji obuhvaća razvoj ličnosti, njezinih općih kvaliteta, razvoj opće kreativnosti i svijesti o
emancipaciji, zatim socijalizaciju ličnosti i jačanje moralnih vrijednosti, kritičnosti i tolerancije;
pripremanje za rad, što se odnosi na društveni život koji obuhvaćaju znanja i sposobnosti praktičnoga
rada, te borbu za demokratičnost i uvažavanje ličnosti. Mentori su sadržaje i program fleksibilno
prilagodili svojoj djeci, iako svaki mentor koncipira okosnicu koja sadrži više komponenata: likovnu
sistematiku, pedagošku sistematiku, sociološku sistematiku. Svatko od njih kreativno razrađuje okvirni
program. Posebnu pozornost mentori posvećuju usklađivanju intelektualnoga i emocionalno-socijalnoga
razvoja.
Intelektualni razvoj 
Djetetu je likovna aktivnost način kojom ono uspostavlja komunikaciju sa samim sobom i svojom
okolinom, iz koje bira one dijelove s kojima se želi identificirati. Te odabrane dijelove organizira na
svojemu motivu koji transformira u novu misaonu cjelinu. Ovakav proces ne može proći bez misaonih
funkcija. Rješenje i odgovori, do kojih dijete dolazi u tome procesu, njegovi su, a crtanje, slikanje ili
građenje odražavaju njegovu povećanu  sposobnost oblikovanja, i to izborom elemenata i njihovih
odnosa. Kada se pred djecu stave različiti likovni materijali, tehnike i kada im se postavi zahtjev da
likovno prikažu neki predmet ili događaj, djeca se nalaze u situaciji da moraju rješavati određeni problem
i pronalaziti samostalna rješenja i sredstva kojima će ga riješiti.
U procesu likovnoga izražavanja naročito dolazi do izražaja kreativno mišljenje, koje se odražava i u
stvaranju nečega novog, u kombinaciji poznatih oblika u nove cjeline. Osim procesa mišljenja, u likovnim
aktivnostima razvijaju se i ostali intelektualni procesi, kao što je primjerice pažnja, koja se kreće od
spontane i nenamjerne, kada se djeca kratkotrajno igraju, sve do dubljega ulaženja u suštinu materijala i
prikazivanja vrlo sitnih detalja na nekome objektu. Vizualno se pamćenje također razvija u procesu
likovnoga izražavanja. Dječja mašta se bogati putem dječje igre i likovnoga stvaralaštva. Naročito se
razvija u takvim oblicima likovnoga stvaralaštva u kojima dolazi do izražaja likovna kombinatorika. Maštu
potiče i započeto pričanje priče koja će imati svoj završetak u likovnome radu, odgonetanje zagonetke
crtežom ili slikom, ilustracija neke brojalice i sl.
Emocionalno-socijalni razvoj
U procesu likovnoga izražavanja učenika postoje veoma pogodni uvjeti za pravilan i bogat emocionalni
razvoj. Učenik uči izražavati svoje osjećaje i uživati u tome izražavanju. On na taj način stječe povjerenje
u sebe, biva ohrabren u vlastitome nezavisnom stavu i mišljenju i izražava svoje misli, osjećaje i ideje.
Dijete koje je emocionalno oslobođeno, osjeća se sigurno i ima povjerenja u sebe kada se u svojemu
kreativnom radu suoči s bilo kojim problemom. Ono je slobodno da istražuje, eksperimentira i stvara

neobične i nove oblike. Vlastito izražavanje ličnosti, stjecanje svijesti o sebi ima primarni značaj i zato
likovne aktivnosti mogu puno doprinijeti ovome aspektu razvoja.
Isto tako, likovna aktivnost se može promatrati kao sredstvo komunikacije djeteta sa svojom okolinom,
dakle kao uspostavljanje socijalnoga kontakta sa svojom sredinom.