Osnovna škola Milna Brač

Razgovor s djetetom zahtijeva od roditelja aktivno slušanje koje pomaže djetetu otkriti točno što osjeća, manju zaplašenost negativnim osjećajima, između roditelja i djeteta stvara odnos srdačnosti, bliskosti, ljubavi, razumijevanja i poštovanja. Na taj se način djetetu pomaže riješiti problem i utječe se na sjete da sklonije sluša roditeljske misli i ideje. Djetetu se prepušta razmišljanje, raščlanjivanje problema i konstruktivno rješenje.

Aktivno slušanje podrazumijeva:

1. Htjeti čuti dijete tj. biti spreman odvojiti vrijeme za slušanje.
2. Htjeti iskreno pomoći ili reći da pričeka dok to poželimo.
3. Uistinu prihvatiti djetetove osjećaje bez obzira koliko se oni razlikovali od roditeljskog mišljenja i očekivanja.
4. Povjerenje u djetetovu sposobnost upravljanja i nošenja sa svojim osjećajima te pronalazak djetetovog rješenja problema.
5. Djetetovi su osjećaji prolazni i nestalni tj. osjećaji se mijenjaju i vide različito tijekom govorenja.
6. Dijete izgrađuje svoju osobnost, ono doživljava svoj problem, a jedino ne miješajući se roditelj pomaže djetetu.

Aktivnim slušanjem roditelj pomaže djetetu tijekom pronalaženja vlastitih rješenja. Na taj način daje do znanja djetetu da zna, razumije i osjeća kako se dijete osjeća ili koliko je uplašeno, potiče djetetovo samostalno mišljenje, uočavanje problema, nalaženje vlastitog rješenja kao najdjelotvornijeg načina razvoja djeteta kao samopouzdanije, odgovornije i nezavisnije jedinke.

Ako roditelji znaju pravilno slušati, djetetu pokazuju da ga promatraju kao ravnopravnu osobu vrijednu poštovanja. Spremnost roditelja da saslušaju djetetov problem ili trenutačno raspoloženje naučit će ga da se ne treba bojati vlastitih emocija. Naime, osjećaj da nas je netko saslušao i razumio, rezultira osjećajem privrženosti prema toj osobi. Toplina i bliskost rezultiraju povjerenjem.

Bit aktivnog razgovora je da dijete govori sve dok samo ne dođe do odgovora ili rješenja nekog svojeg problema. Rečenice aktivnog razgovora pokazuju najiskrenije zanimanje roditelja za ono što dijete želi reći. Riječi koje roditelji izgovaraju samo su replike kojima provjeravaju svoje razumijevanje ili načini da dijete potaknu na daljnju komunikaciju. Prednost takvih rečenica jest ne iskazivanje stava, emocija i mišljenja. Takvim rečenicama roditelji ne kritiziraju, ne zapitkuju, ne ironiziraju niti savjetuju.

JA-poruke su način govora kojim možemo utjecati na promjenu ponašanja djeteta bez okrivljavanja, napadanja i vrijeđanja. One omogućuju promjenu ponašanja djeteta bez stvaranja loše slike o sebi. JA-rečenica izražava samo objektivno stanje, ali ne i vrednovanje.

Preporučuje se strpljivo provođenje JA-poruke uz uvažavanje djetetove osobnosti i potreba, izražene uobičajenim tonom glasa u kojemu će biti naglašen roditeljev stvaran osjećaj. Samo siguran roditelj s unutarnjom sigurnošću upućuje JA-poruke kojima daje djetetu do znanja da i on može biti zbunjen, uplašen, razočaran razljućen, obeshrabren, a lijepim ponašanjem s postavljenim granicama i pravilima kojima razumije dijete, uvažava njegove sposobnosti pa i pogreške što pridonosi međusobnom približavanju, a ne razilaženju s djetetom.

„Djeci je potrebno da roditelji funkcioniraju kao svjetionik koji u pravilnim razmacima šalje jasne signale iz kojih mogu naučiti kako ploviti kroz život.“

                                                                                                     Jesper Juul