S osnutkom "Državnog Bauhausa" u Weimaru 1919. godine nastala je jedna od najranijih i najvažnijih visokih škola za umjetnost i dizajn.

Obrazovanje u Bauhausu, osnovanom pod vodstvom arhitekta Waltera Gropiusa, trebalo je spojiti umjetnost i umjetnički obrt. Cilj škole bio je pružiti obrazovanje novom tipu umjetnika koji bi bio sposoban povezati proizvode u području dizajna i arhitekture, pogodne za masovnu proizvodnju.

Studenti Bauhausa stjecali su temeljna znanja na pripremnom tečaju, nakon čega su nastavljali obrazovanje u jednoj od radionica koje su bile organizirane prema vrstama materijala, kao što su metal, tekstil, staklo i sl. Pripremni tečaj imao je ključnu ulogu u obrazovanju studenata, i na tečaju su razvijali znanja o materijalima, formama i bojama. Pristup u nastavi najbolje oslikavaju riječi Josefa Albersa kojima je započinjao pripremni tečaj „Želimo da zaboravite sve što ste dosad naučili – osim obrta.“  Bauhaus je u potpunosti poticao slobodu stvaranja.

U Bauhausu su podučavali i učili arhitekti i arhitektice, likovni umjetnici i umjetnice, obrtnici i obrtnice, znanstvenici i znanstvenice, pedagozi i pedagoginje te plesači i plesačice iz cijeloga svijeta. Jednako heterogeni bili su i njihovi motivi i gledišta na umjetničku produkciju.

Gotovo nijedan drugi pokret nije do te mjere utjecao na umjetnost i arhitekturu moderne kao Bauhaus.

Bauhaus je utjecao i na hrvatsku umjetnost, arhitekturu i dizajn te je na određen način u međuratnom razdoblju bio jedan od nastavaka avangardne tradicije. U javnosti zapravo i nije poznato da je čak troje studenata iz Hrvatske studiralo na Bauhausu (Otti Berger, Ivana Tomljenović Meller, Gustav Bohutinsky).

Bauhaus je i danas gotovo zamjenski pojam za modernu, a njegove vrijednosti koje nam ostaju su sloboda ekperimentiranja, kreativnost, funkcionalnost u oblikovanju i prije svega pokušaj promatranja svijeta koji nas okružuje na drugačiji način.