Otkud tolika sila da nam zgrade trese kao kutije šibica i da se prije toga s dubine od deset kilometara čuje tako glasan udarac i tutnjanje? Ne znam za vas, ali mene je probudilo tutnjanje onoga jutra – nekoliko sekundi prije potresa. To se u dubini Zemlje komad stijene tko zna koje veličine (možda kao pola ili cijela Medvednica!) pomaknuo i udario o drugi. I za nekoliko sekundi na površini Zemlje, gdje mi živimo, treslo se. Što može pomaknuti tolike stijene u dubini Zemlje? To je sila koja pokreće litosferne ploče. Litosferne ploče se miču zbog kretanja magme koja je ispod njih. Naime, kako smo učili u petome razredu, mi hodamo po kamenju (stijenama) i to kamenje je debelo stotinjak kilometara. Ispod njega je magma (užarena tekućina). Ta magma zbog razlike u temperaturi kruži i udara o jedno mjesto na litosferi. Zbog toga litosfera pukne i dobili smo dvije litosferne ploče. One se počnu razmicati jedna od druge, a to znači da će onda pritiskati onu treću i četvrtu, koje su kraj njih. Dakle, litosferne se ploče naguravaju, gužvaju. Tako nastaju planine. Pri tom naguravanju jedna se podvlači pod drugu. I pri tom podvlačenju i naguravanju stvaraju se ogromni pritisci i kad oni otpuste, nastaju potresi. Trebamo znati da su litosferne ploče ogromne! Ova na kojoj mi živimo, nazvana je Euroazijska i zahvaća najveći dio Europe, Azije i okolna mora/oceane. I mi smo na njima manji od mravi na livadi! Tako da, kad se one malo zatresu, mi ,,mravi“ tresemo se dobro!

Dakle: jedna ploča se gura na drugu i do potresa ne dolazi odmah. To ne ide kao podmazano! Kad bi išlo kao podmazano, tresli bismo se 24 sata dnevno, ali vrlo slabo. Jedna se ploča stalno pritišće na drugu (gura ju magma na stotinjak kilometara dubine) i tek kad taj pritisak bude jak, onda se to pomakne (dođe do potresa). A to sve ide desetljećima. Posljednji jaki potres s ovoga rasjeda (jer ispod Zagreba i okolice je rasjed i sve nam se događa zbog njega) bio je 1880. godine, jačine 6.3 po Richterovoj ljestvici. Kada je bio prije toga, još istražujem (ako se uopće zna). Prijatelj geolog mi kaže da su se ljudi koji istražuju potrese, već bili zabrinuli zašto dugo (od 1880.) nema relativno većeg potresa – zabrinuli zato jer što ga dulje nema, to će biti jači. Sad se (jučer u 6:24) taj dogodio te je sada jako mala šansa da će opet biti tako jaki. To sam pretpostavljao i sad mi je prijatelj geolog to potvrdio. To je glavna informacija! NE BOJTE SE NOVOG JAKOG POTRESA JER SE ON NAJVJEROJATNIJE NEĆE DOGODITI SLIJEDEĆIH 50-TAK GODINA.

Poslije toga jakoga poremetila se statika u dubini Zemlje te se sada to sređuje slabijim potresima kojih će, kažu, biti još tjednima. Dakle, najveća se stijena pomakla (najjači potres, onaj u 6:24), od nje se pomakla neka druga (onaj u 7:01) i tako dalje – kasniji (sekundarni) potresi su sve slabiji i sve rjeđi, premda nas mogu prestrašiti jer nas podsjećaju na onaj prvi (primarni). Ti su sekundarni (sporedni) potresi sve rjeđi – jučer smo ih tijekom dana osjetili preko deset, a noćas i danas samo dva.

Sada slijedi razmišljanje, to jest filozofiranje: netko voli pristup ,,Moglo je biti i gore.“, a netko ne. Povijesna je činjenica da je, kako je rekao gradonačelnik, golema sreća što se potres dogodio kad smo svi ,,ćorili“, i još u vrijeme ograničenog kretanja zbog virusa. Drugim riječima: kad na ulicama Zagreba nije bilo nikoga. Da se dogodio prije dva tjedna u sred dana, kada su ispod zgrada hodale stotine ljudi, sve bi one cigle i balkoni pali na njih/nas! Nadalje, ogromna većina zgrada ostala je netaknuta. U Zagrebu je štetu pretrpio samo (netko se ježi od ove riječi u ovoj situaciji...) Donji grad, čije su zgrade građene možda još prije 1880., kada nije bilo iskustva onoga potresa. A i te se zgrade nisu sve srušile. Nažalost, jako je ozlijeđena jedna vaša vršnjakinja i njenoj je obitelji ta nesreća najveća moguća... Suosjećamo s njom...

A zgrade Zagreba i okolice (i obiteljske kuće su zgrade) izgrađene vrlo dobro. Kako su potresi u Zagrebu i široj okolici česti (povijesno gledano), tako se graditelji poslije njih opamete: poslije potresa 1963. u Skoplju (,,u kojem je preko 1 000 ljudi poginulo, više od 3 000 ozlijeđeno, a između 120 000 i 200 000 ostalo bez vlastita doma. U potresu je uništeno između 75 i 80 posto grada“ hrvatska Wikipedija prema Vrčić. A., 2018.) jugoslavenska je vlast naredila gradnju zgrada otpornih na potres po cijeloj SFRJ, dakle i u Hrvatskoj. To je uvjerenje učvrstio i gotovo jednako jaki potres 1969. u Banja Luci (6.4, a u Skoplju 6.9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici). Isto tako, nije oštećena nuklearna elektrana u slovenkom Krškom – u slučaju oštećenja ozračena voda otekla bi u Savu i njene podzemne vode što bi uzrokovalo goleme štete po život i zdravlje ljudi, a u najboljem slučaju ograničenja (jer se gradski vodovod vjerojatno ne bi mogao koristiti godinama ili desetljećima). Nije oštećeno ni skladište nuklearnog otpada koje već desetljećima stoji kraj nuklearke.  

Tako da su sve zagrebačke zgrade koje su izgrađene poslije 1963., vrlo otporne na potrese, a kad računamo ono s početka da je vjerojatnost za jaki potres u slijedećih nekoliko desetljeća dosta mala, onda se nemamo o čemu brinuti.

Pozdrav svima!