Svi ćemo se složiti da je trenutna situacija pandemije novim virusom za većinu ljudi stresor.

Tri su osnovne skupine načina kako se suočavamo sa tom situacijom:

1. nastojimo utjecati na sam stresor – izoliramo se, održavamo socijalni razmak, peremo ruke, dezinficiramo površine, nosimo maske…
2. pokušavamo prihvatiti situaciju i pronaći i nešto pozitivno – kao obitelj ćemo se više zbližiti, naučit ćemo cijeniti male stvari, povećava se opći osjećaj zahvalnosti, povećava se solidarnost između ljudi, više njegujemo odnose sa bližnjima…
3. trudimo se izbjeći izvore stresa – ne gledamo vijesti, sami sebe uvjeravamo da se radi o „običnoj“ gripi, negiramo, umanjujemo opasnost, pokušavamo se baviti aktivnostima koje nas umiruju…

Koje strategije koristimo i koliko su uspješne ovisi o nizu faktora, između ostalog i o našim osobinama.

Naučena bespomoćnost je pojam kojeg je 1967. otkrio Seligman, prvo doduše na psima, a kasnije je razvio teoriju koja ovu pojavu povezuje i sa nekim oblicima depresije.

Naučena bespomoćnost je prihvaćanje, prepuštanje, mirenje sa situacijom bez pokušaja da se nešto u situaciji promijeni. Formira se u ranom djetinjstvu. Ljudi koji su skloniji naučenoj bespomoćnosti, skloniji su pesimističnom pogledu na životne događaje, a u konačnici i depresiji.

U danima ispred nas ponudit ću vam još neke spoznaje o stresu, naučenoj bespomoćnosti, optimizmu i kako ga učiti, poticati kod djece, vježbati... 

Čitamo se...

Pišite, javite se ...   marija.mikulic1@skole.hr

Zdravi bili!

Psihologinja Marija