U: Netočno! Da si se vratila u klupu! Ne! Ići ćeš u kut! Tan tan taaan! Odmah!

Ti, mali frčkavi, ne znam kak' ti je ime, ali znam da imaš frčkavu kosu, reci.

Mali frčkavi: Paaa, Francuska je bitna za nas… zato što… bitna je jako je l'… Francuska je bitna zato… što od tamo dolazi Zubić-vila. I zato je l' tamo ima slovo r.

U: Nnnnne! Kako ste vi luda djeca! Ponovili ste to sa svojom starom učiteljicom već 5 tisuća puta, a vi opet ne pamtite!

Ti, mala, znam kak' se ti zoveš! Za tebe sam čula, tvoja stara učiteljica je puuuno govorila o tebi. Ti se zoveš… Selena, je l' jesi, Selena? Reci mi, zašto je Francuska bitna za nas, mala Selena?

Selena: Da, jesam, ja sam Selena, ja znam zašto je Francuska bitna za nas, znam, zato što od tamo dolazite vi!

U: Brrrraavooo! Molim za pljesak! Bravo Selena, dobit ćeš pet.

Tako, konačno smo saznali zašto je Francuska važna za nas. A sad, na redu je gluma! Dođi na primjer… ti, kak' se ti ono zoveš… skoro sam rekla bernardinac. Ti si Bernard? Odi Bernarde, odglumi nešto za sve nas.

Bernard: Paaa, khmm, khmm, meni je malo neugodno, puno me očiju gleda. Evo, evo, ja ću vam sada odglumiti dječaka koji je razbio vazu.

Bernard (kao dječak koji je razbio vazu): Koji sam ja konj! Koji sam ja konj! Koji sam ja konj! Mama je ovu vazu dobila ravno iz Afrike i stara je 3000 godina! Kako da je sada popravim i čime? Možda… selotejpom? Da, selotejp, gdje je selotejp! Ali… selotejp se vidi izvana, ne mogu s tim! Možda, kalodont? Da, da, to se neće vidjeti izvana! Ma kakav kalodont! Otkud ti te glupe ideje! Misli brzo, misli brzo, misli brzo, mama dolazi… Da, da, smislit ću ja već nešto,  nešto jako dobro i pametno i lukavo, i, kao moja praprapraprapraprapraprabaka Ivana Orleanska, osvetit ću sve razbijene vaze! Naprijeeeeeeeeeeeeeeed! Dobro, dobro, smiri se, smiri se, vaza je još uvijek razbijena, sad ćemo mi to srediti, da, da! Sjetio sam se! Heureka!

U: Dobro, bernardin… Bernarde, moglo je to i malo bolje, samo treba uložiti trud!

A sada mi mogla… možda… da vidimo… hmmmm… Janica! Izvoli, Janice! Što ćeš nam ti odglumiti?

Janica: Paaa, ja bih vam željela odglumiti siphijatra. Siphijatra, znate, koji liječi ljude.

Janica (kao psihijatar): O, dobar dan. Ja sam psihijatar Gupačić. Po cijele dane slušam i slušam ljude kako se žale i traže pomoć. „Zašto sa mnom nitko ne priča, zašto svi samo brbljaju, kako da postignem sreću u braku, kako da pobjegnem od svega…“ A meni… tko će pomoći meni? Ne mogu izdržati te stalno iste priče! A  moja je davna želja… glumiti! Pa upoznati naše i svjetske zvijezde! Kako bi to bajno bilo! Glumiti s njima u svjetskim hitovima, družiti se na ludim tulumima… Ali kasno je sad, s ovih 45 godina… Možda vi imate rješenje? Molim vas! Recite mi što da radim!

U: Janice, Janice, kud si baš to odabrala za glumu, zar nisi mogla nešto bolje? Ali nema veze sad, što je tu je.

Poštovani gosti, evo ovako to ponekad izgleda u našem razredu. Vidimo se nekom sljedećom prilikom. Doviđenja!