Posjet Beču, prijestolnici Austrije, bio je kratak i tematski ciljano odrađen pod vodstvom Josipa Seršića, najboljeg poznavatelja uloge Hrvata u bečkoj prošlosti. Pored Hofburga (nekadašnja carska palača Habsburgovaca i današnja službena rezidencija predsjednika) te katedrale sv. Stjepana, cilj našeg obilaska centra grada bile su lokacije vezane uz  znamenite Hrvata koji su se u Beču školovali, živjeli i svakako ostavili trag u prošlosti tada zajedničke države Habsburške Monarhije/Austro_Ugarske Monarhije (između ostalih svakako valja spomenuti Ruđera Boškovića i Josipa Jurja Strossmayera). Bečko sveučilište, posebno u 19. stoljeću, bilo je jedan od temelja razvoja hrvatske znanstvene misli, a brojni Hrvati su nakon studija u Beču u domovini preuzimali odgovorne službe i na taj način ostavili ogroman trag u hrvatskoj povijesti.

U Eisenstadtu tj. gradu Željezno, u kojem obitava veliki broj Gradišćanskih Hrvata, dočekao nas je gospodin dr Franjo Pajrić, predsjednik Hrvatske manjinske samouprave u Koljnofu i istraživač povijesti hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj. Osim kraćeg razgleda centra grada, djelomično smo poslušali koncert Pax et bonum u zimskom dvorcu Esterhazy. Tim koncertom svečano je obilježeno utemeljenje Gradišćanskog društva Hrvat S.A.M.

Gospodin Pajrić ugostio nas je na svome imanju i restoranu Levanda u  Koljnofu u Mađarskoj. Boravkom u selu i u kontaktima s domaćinima te zahvaljujući velikom trudu gospodina Pajrića, upoznali smo život hrvatske zajednice u mađarskom dijelu Gradišća. Uz veliki trud i angažman kroz brojne udruge i djelatnosti, gospodin Pajrić i njegovi sumještani nastoje održati hrvatski jezik i tradiciju u uvjetima kada je Hrvata, tj. stanovnika koji govore hrvatski jezik sve manje. Na koncertu Mini glas, čiji je organizator bila Udruga KUME (voditelj naravno gospodin Pajrić) održanom u Kulturnom centru Koljnof, predstavila su se školska djeca i prijatelji partneri škole iz Hrvatske pjevajući na hrvatskom jeziku.  

Hrvatski jezik u Koljnofu zaista živi, a u to smo se uvjerili u dvojezičnoj Osnovnoj školi Mihovila Nakovića u kojoj svi učenici (Hrvati ili ne) uče hrvatski jezik. Prostor škole, djelatnici i općenito atmosfera u kojoj je organizirana nastava sve nas je oduševila jer ipak je to naše područje. Škola broji oko 150 učenika, a dvojezična je od 2006. godine. Hrvatski jezik učenici slušaju 5 sati tjedno te sudjeluju u razmjenama učenika. Škola ima brojne škole partnere u Hrvatskoj, a učitelji također sudjeluju u razmjenama učitelja te u brojnim stručnim usavršavanjima. Gospodin Pajrić, čije je otac bio ravnatelj ove osnovne škole, bio je naš vodič, a valja naglasiti da je i u uspješnom radu škole njegova uloga nemjerljiva (iako je po zanimanju stomatolog, a ne profesor).

Obilaskom Bratislave, glavnog grada Slovačke (nekadašnje povijesno ime Požun) upoznali smo centar grada, Bratislavski dvorac, katedralu svetog Martina te prošetali uz Dunav. Posebno dojmljivim  doživljajem može se nazvati večernji razgled grada Soprona iz kojeg potječe Franz Liszt. Poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije definiranjem međudržavnih granica, grad je  pripao  Mađarskoj što njegovu povijest čini osebujnom jer postaje teritorij Mađarske okružen Austrijom. Kako nam je gospodin Pajrić objasnio, grad danas više ne stagnira, puno se gradi, ali stanovništvo tog područja općenito ipak gravitira Austriji gdje su većinom zaposleni.

Naš posjet Gradišćanskim Hrvatima završili smo obilaskom ljetnog dvorca Esterhazy. U tri bogata i sadržajna dana upoznali smo se s načinom života Gradišćanskih Hrvata u Austriji i Mađarskoj. Puni dojmova i svakako zahvalni na izraženoj dobrodošlici, nadamo se daljnjoj suradnji.