Obiteljska atmosfera u Novaku

Vlado Aralo bio je domar u našoj školi 30 godina. Pred odlazak u mirovinu razgovarali smo s njim o godinama provedenim u našoj školi

Dharma:  Već ste 30 godina s nama, sjećate li se svog prvog dana u školi?  

Vlado:  Sjećam se 1. dana, bilo je malo neobično jer nikad prije nisam radio u školi, ali brzo sam se privikao. Bilo je super. Kada je počeo rat, ovdje sam dobio posao i tako sam ostao. Svih ovih godina ravnatelj je bio isti, nemam nikakvih zamjerki.

Dharma: Jeste li sretni što napokon idete u mirovinu i kako ju planirate provesti?

Vlado: Sretan jesam, ne mogu reći da nisam, koliko god bilo teško, s druge strane trebalo je sve to dočekati.

Dharma: Jeste li isplanirali kako ćete sada provoditi dane?

Vlado: Pa jesam, evo nešto malo u južne krajeve po ljeti, zimi doći tu malo. I tako, uživati malo još dok se može.

Dharma: Kako se djeca odnose prema vama? Jesu li se promijenili u ovih 30 godina?

Vlado: Manje-više isto, djeca su uvijek bila djeca. Dobro, možda su prije bili aktivniji, a sad su samo na tim mobitelima i na tehnologiji. Više nema nikakvih razgovora s vršnjacima, samo vise na mobitelima cijelo vrijeme, iako ima onih izuzetaka koji su i dalje razigrani kao prije.

Dharma: Po čemu ćete pamtiti našu školu?

Vlado: Imam jako lijepe uspomene na ovu školu. Bilo je lijepo i stvarno sam volio raditi ovdje. Odnos među ljudima je bio obiteljski i u ovih 30 godina nemam nijednu zamjerku. Ovdje u Dubravi ni jednog lošeg iskustva nisam imao, sve je bilo savršeno. Lijepo se komuniciralo. Od kad pamtim uvijek je bila neka obiteljska atmosfera, tako bar osjećam. Uvijek sam na posao išao s voljom. Ponekad je čak bilo da se na posao idem smiriti i opustiti od problema. Razgovor s kolegama puno je značio, probleme koje sam imao kod kuće, ovdje sam zaboravljao. Kad god me netko pitao, kako ti se da ići na posao, odgovorio bih mu da idem s veseljem i užitkom jer nisam osjećao kao da radim.

Dharma: Hvala Vam na razgovoru i uživajte u zasluženoj mirovini.

Vlado: Hvala vam. Znam, srest ću vas nekada negdje u gradu već odrasle, ja ću biti tamo neki stari sa štapom pa me se netko od vas možda sjeti, a za ove druge, ja ću se sjetiti.

Dharma Maria Hodžić, 7.c