Osnovna škola Vugrovec - Kašina

Prosvječenje prosvjete

(Hagiohr br. 1,2,3,4,6)
Piše: Igor Grgić, prof.

Budući da kao profesor i sam istražujem kako doprijeti do učenika i prenositi im mudrost, a ne samo odrađivati svoj posao, s nekim posebnim zanimanjem prenosim u nekoliko nastavaka onu novost i svježinu koju je meni donio četverodnevni stručni skup prof. dr. Tomislava Ivančića za prosvjetne djelatnike, pod nazivom „Put do kvalitetnih promjena u hrvatskom školstvu. Istine koje doista imaju snagu prosvijetliti našu prosvjetu, a koje iznosim u nastavku teksta, argumentiram primjerom iz vlastite profesorske prakse. 

Kvalitetne promjene događaju se jedino primjenom zakonitosti duhovne dimenzije u nastavnom procesu, vidim to svakodnevno u učionici, u radu s djecom.

 Posao učitelja vrlo je kompleksan i zahtjevan. To je zato što je učenik, odnosno čovjek, složen. Ali u isti mah, u toj kompleksnosti učenika ujedno je i njegova ljepota i važnost. Primjenjujući zakonitosti duha u svom radu u školi, iznova otkrivam ljepotu učiteljskoga zvanja.

Da bismo promijenili sustav školstva, potrebno je promijeniti cilj školovanja. Cilj treba postati učenik, a ne znanje. Jer, ako je samo znanje cilj, u učeniku će se javljati otpor. Smisao škole jest prestati predavati znanje, a početi predavati čovjeka. Ništa u životu nije važnije nego zavoljeti čovjeka. Zadaća škole jest da učenici postanu kvalitetni ljudi. Važnost škole jest u učeniku, ona postoji radi učenika.
Mnogo sam puta u nastavi uočio važnost te stvarnosti. Često učenicima nastojim povezati nastavno gradivo i stvarni život. I uvijek doživim da im živi primjer osobito mnogo znači. Obično bih govorio kroz vlastito iskustvo jer i djeca radije slušaju svjedoke nego učitelje. Kada učitelj postane svjedok, tada uistinu može mijenjati učenike u nastavnoj praksi.
Tijekom nastave često mogu primijetiti neslaganja između pojedinih učenika ili neki sličan problem. Tada im nastojim prenijeti vlastita pozitivna iskustva u primjeni hagioterapije kada sam upao u neke nesuglasice. Nastavna građa više nije najvažnija, nego isključivo učenik. Tada na učenicima vidim radost. Radost jer su oni važni, jer više nisu samo objekt kojemu se prenosi neko znanje. Isto se događa kada im naglasim kako je svatko od njih originalan, neponovljiv. 
Nastavni programi u našim školama često nas mogu odvući od onoga što je u nastavnom procesu najvažnije. Stavljajući učenika u središte, sigurno ćemo ostvarivati i kvalitetnije rezultate na području njihova obrazovanja. 
Ali kako pomoći sebi i učeniku? Ako hoćemo pomoći učeniku, najprije moramo pomoći sebi, izliječiti se. Jer samo ono što je pomoglo tebi, pomoći će i drugome.
Kada učenicima govorim iz osobnog iskustva o funkcioniranju duhovne dimenzije, redovito doživljavam da me vrlo pozorno i sabrano slušaju i da mi vjeruju. S druge strane, kada sam nastojao govoriti ono što nisam sam iskusio, nisam im bio zanimljiv. Ono što je mene promijenilo jednostavno zrači, prelazi na druge ljude. Time postajem vjerodostojan i uvjerljiv.
Da bismo postali sretni, cjeloviti ljudi i vrhunski profesori, moramo znati reći „oprosti“. Ispriku će kolege ili učenici znati vrlo cijeniti. Djeca uživaju kada učitelj zna reći oprosti. Zato što je svaki učenik vrhunski čovjek, trebamo ga duboko poštovati. Zapravo, mi smo jednaki učenicima, a ne iznad njih. Mi imamo tu čast da im priopćimo nešto što oni ne znaju. Trebali bismo uživati u učenicima kao što roditelji uživaju u vlastitoj djeci.
Kada sam prvi put osjetio potrebu da se ispričam učenicima, najprije sam pomislio kako to možda nije mudro. Ja sam profesor i to onda neće biti dobro za moj autoritet. Ipak sam odlučio iskušati. Doživio sam kako je to mojim učenicima bilo vrlo drago, jer su se osjetili vrijednima isprike. Osjetio sam kako mi rado opraštaju i razumiju me. A rezultat je bio naš iskreniji i otvoreniji odnos.
Važno je biti originalan. Ako učitelji i profesori budu originalni, tada će i njihovi učenici postajati originalni, vrhunski ljudi. Ako doista vole svoje učenike, učitelji i profesori će davati sve od sebe kako bi svakim danom bili bolji i kreativniji; neće im stalno nešto zabranjivati, već će radije razvijati kreativnost svojih učenika. 
Toliko sam puta osjetio radost u radu s učenicima kada sam se samo malo potrudio biti nov, drugačiji. Takvi satovi su mi bili najljepši. Uživao sam u pozornosti i zadovoljstvu koji su se očitovali na njihovim licima jer su otkrivali nešto novo. Kada sam dolazio na nastavu sa stavom „da samo odradim“, rezultati su bili posve suprotni. Trebalo mi je daleko više vremena da postignem disciplinu na satu, učenicima je bilo dosadno i jedva su čekali kraj sata. Upravo me ti rezultati tjeraju na odvažnost da svaki dan budem drugačiji i bolji učitelj, jer tada ja uživam u učenicima i oni u meni.
Kada učenika volimo, onda ćemo od njega tražiti disciplinu na satu i u učenju. On će to prihvaćati jer zna da će time dospjeti do onoga što učitelj/profesor zna, tj. do onoga za čime čezne. Ali ako se radi o znanju koje je učeniku nametnuto, on to ne prihvaća i učitelj se uzalud muči. Zato na prvo mjesto treba staviti odgoj, a na drugo obrazovanje. Školovanje se ne smije odvijati mehanički. Učenik je osoba, a odgoj se ne odvija samo po pedagogiji. Odgoj se odvija samo po onome koji je sam odgojen, jer odgoj iz njega zrači. Zato je učitelj odgoj za učenika. 
Od kada sam počeo raditi u školi, od svojih sam učenika tražio disciplinu na satu. Zanimljivo je da dosad nisam imao većih problema s njom u nastavi. Štoviše, učenici su mi često znali pokazati, ili svojim ponašanjem ili riječima, da im je drago što tražim od njih red u radu. Pri tome mi je ključno to što učenike doživljavam kao vrhunske osobe. Tada sam ja kao učitelj onaj koji ih potiče i usmjerava, a ne ograničava. Tada ih odgajam, a oni se mogu ostvariti kao osobe.
Učitelji su veliki ljudi. Zato što bez učitelja nema slobodne Hrvatske. Bez učitelja nema slobodnog i kreativnog društva. Škole, a onda i učitelji jesu temelj svega. Škola je prije svega odgoj čovjeka.