Srednja škola Mate Balote Poreč

I tko zna što će se dogoditi bude li drugog čina. Za preostale riječi neizgovorene. Nepodijeljene.

                                                                                                                      Davor Mojaš

LiDraNo je smotra koja okuplja na tisuće učenika i mentora iz cijele Hrvatske, a samo jedan mali dio njih uspijeva doći i do završnice LiDraNa. Uspjelo je to sedmorici veličanstvenih , maturantima opće gimnazije. Osunčan i morem okupan Primošten ove je godine, od 7. do 11. travnja, ugostio 23. državnu smotru literarnog, novinarskog i dramskog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola, LiDraNo. Maturanti opće gimnazije Srednje škole Mate Balote iz Poreča, Leona Bokulić, Alen Perčić, Matko Sanjin Jovanović, Tibor Gašparac, Ivana Mendiković, Marijana Juko i Martina Banko uz neizmjernu su podršku i pomoć mentorice Snježane Radetić stvorili predstavu Kyrie Eleison!, s kojom su se popeli na primoštensku pozornicu i ostavili trag sebe na njoj.

Kyrie Eleison! avangardna je drama, rezultat zajedničkog rada cijele skupine. Autori Alen Perčić i Leona Bokulić uspjeli su spojiti dva naizgled nespojiva djela. Prolaznost vremena, prolaznost ljudi, nemogućnost, osjećaji sputanosti i nemoći, bol, sreća i ono malo ljubavi (neshvaćene, nebitne) prikazani očima osamnaestogodišnjaka, uspjeli su pridobiti članove žirija i, preko općinske i županijske razine, dovesti ih sve do Šibensko-kninske županije. 

Odmah po dolasku, nakon smještanja u sobe hotela Zora, grupa je prošetala tim malenim ribarskim gradićem, razgledavajući i uživajući u prvim zrakama sunca ovoga proljeća. Stigli su i odraditi prvu probu, nakon čega je smotra službeno otvorena. Kyrie Eleison! na repertoaru je bila sljedećeg dana, no do tada se i ono malo treme potpuno otopilo, te su pred brojnu publiku istupili hrabro, ponosno i, najvažnije, sretno. Jer gluma je i posao i igra. Život. Oni su ga živjeli i publika je to prepoznala. Dokazali su da su zasluženo među najboljima.

Prilagoditi se ili odupirati glavno je pitanje koje autori postavljaju. Martina je glumila Kseniju, djevojku koja je ostavljena, ali ne prestaje voljeti. I, iako je razumni dio njene duše, Leona, tjera da zaboravi, da prešuti i o svojoj ljubavi ne govori, ona, slušajući romantičnu Ivanu, prepričava svoju priču doktorici Marijani. Ksenija se nije prilagodila, ona nije bila stvorena za ovaj svijet, ove ljude, tog muškarca. Ona je mnogo vrjednija. U drugom se dijeli predstava okreće i odabire posve novi smjer. Sanjin je zbunjen, prestrašen, on ne sluša samo ono što mu govori srce, već i prosječne, obične ljude, masu koja ga kasnije uvlači među sebe i on se ipak uklapa. Postaje jedan od njih, dok Smrt reže nit njegova života.

Matko Sanjin Jovanović imao je još jednu obvezu više. Dok su njegovi kolege opušteno (ali ipak u iščekivanju) sjedili u publici, on je sam stao na pozornicu kako bi izveo monolog Fermina iz knjige Sjena vjetra, autora Carlosa Ruiza Zafóna, za koji je nagrađen glasnim pljeskom i ovacijama.

Prenijeti nešto svoje, izložiti sebe, svoju priču drugima uvijek je ujedno i teret i olakšanje. Ali, vrijedilo je. Mladi su glumci, umorni od stvarnog svijeta punog glume i skrivanja, na trenutak, glumeći, govorili istinu, govorili ono što osjećaju duboko u sebi. Stavljajući maske paradoksalno su ih i skidali i ogolili lica.

Ova je LiDraNovska priča nekima bila posve nova i nepoznata, neki su je već proživjeli (iako ne tako intenzivno i u takvoj neraskidivoj cjelini) ali sve ih je promijenila. Putovati znači krenuti u nepoznato, doživjeti neočekivano, uspoređivati, gledati, istraživati, prosuđivati. Putovati s ljudima s kojima zajedno činiš i stvaraš znači voljeti. Druge, sebe, voljeti pozornicu i daske, voljeti riječi i papir, učenje i zabavu. Primoštenski LiDraNo za ove je maturante i njihovu profesoricu postao nezaboravno iskustvo koje će pamtiti dugo, dugo vremena.

Leona Bokulić, 4.OG 

I tko zna što će se dogoditi bude li drugog čina. Za preostale riječi neizgovorene. Nepodijeljene.

                                                                                                                      Davor Mojaš

LiDraNo je smotra koja okuplja na tisuće učenika i mentora iz cijele Hrvatske, a samo jedan mali dio njih uspijeva doći i do završnice LiDraNa. Uspjelo je to sedmorici veličanstvenih , maturantima opće gimnazije. Osunčan i morem okupan Primošten ove je godine, od 7. do 11. travnja, ugostio 23. državnu smotru literarnog, novinarskog i dramskog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola, LiDraNo. Maturanti opće gimnazije Srednje škole Mate Balote iz Poreča, Leona Bokulić, Alen Perčić, Matko Sanjin Jovanović, Tibor Gašparac, Ivana Mendiković, Marijana Juko i Martina Banko uz neizmjernu su podršku i pomoć mentorice Snježane Radetić stvorili predstavu Kyrie Eleison!, s kojom su se popeli na primoštensku pozornicu i ostavili trag sebe na njoj.

Kyrie Eleison! avangardna je drama, rezultat zajedničkog rada cijele skupine. Autori Alen Perčić i Leona Bokulić uspjeli su spojiti dva naizgled nespojiva djela. Prolaznost vremena, prolaznost ljudi, nemogućnost, osjećaji sputanosti i nemoći, bol, sreća i ono malo ljubavi (neshvaćene, nebitne) prikazani očima osamnaestogodišnjaka, uspjeli su pridobiti članove žirija i, preko općinske i županijske razine, dovesti ih sve do Šibensko-kninske županije. 

Odmah po dolasku, nakon smještanja u sobe hotela Zora, grupa je prošetala tim malenim ribarskim gradićem, razgledavajući i uživajući u prvim zrakama sunca ovoga proljeća. Stigli su i odraditi prvu probu, nakon čega je smotra službeno otvorena. Kyrie Eleison! na repertoaru je bila sljedećeg dana, no do tada se i ono malo treme potpuno otopilo, te su pred brojnu publiku istupili hrabro, ponosno i, najvažnije, sretno. Jer gluma je i posao i igra. Život. Oni su ga živjeli i publika je to prepoznala. Dokazali su da su zasluženo među najboljima.

Prilagoditi se ili odupirati glavno je pitanje koje autori postavljaju. Martina je glumila Kseniju, djevojku koja je ostavljena, ali ne prestaje voljeti. I, iako je razumni dio njene duše, Leona, tjera da zaboravi, da prešuti i o svojoj ljubavi ne govori, ona, slušajući romantičnu Ivanu, prepričava svoju priču doktorici Marijani. Ksenija se nije prilagodila, ona nije bila stvorena za ovaj svijet, ove ljude, tog muškarca. Ona je mnogo vrjednija. U drugom se dijeli predstava okreće i odabire posve novi smjer. Sanjin je zbunjen, prestrašen, on ne sluša samo ono što mu govori srce, već i prosječne, obične ljude, masu koja ga kasnije uvlači među sebe i on se ipak uklapa. Postaje jedan od njih, dok Smrt reže nit njegova života.

Matko Sanjin Jovanović imao je još jednu obvezu više. Dok su njegovi kolege opušteno (ali ipak u iščekivanju) sjedili u publici, on je sam stao na pozornicu kako bi izveo monolog Fermina iz knjige Sjena vjetra, autora Carlosa Ruiza Zafóna, za koji je nagrađen glasnim pljeskom i ovacijama.

Prenijeti nešto svoje, izložiti sebe, svoju priču drugima uvijek je ujedno i teret i olakšanje. Ali, vrijedilo je. Mladi su glumci, umorni od stvarnog svijeta punog glume i skrivanja, na trenutak, glumeći, govorili istinu, govorili ono što osjećaju duboko u sebi. Stavljajući maske paradoksalno su ih i skidali i ogolili lica.

Ova je LiDraNovska priča nekima bila posve nova i nepoznata, neki su je već proživjeli (iako ne tako intenzivno i u takvoj neraskidivoj cjelini) ali sve ih je promijenila. Putovati znači krenuti u nepoznato, doživjeti neočekivano, uspoređivati, gledati, istraživati, prosuđivati. Putovati s ljudima s kojima zajedno činiš i stvaraš znači voljeti. Druge, sebe, voljeti pozornicu i daske, voljeti riječi i papir, učenje i zabavu. Primoštenski LiDraNo za ove je maturante i njihovu profesoricu postao nezaboravno iskustvo koje će pamtiti dugo, dugo vremena.

Leona Bokulić, 4.OG 

I tko zna što će se dogoditi bude li drugog čina. Za preostale riječi neizgovorene. Nepodijeljene.

                                                                                                                      Davor Mojaš

LiDraNo je smotra koja okuplja na tisuće učenika i mentora iz cijele Hrvatske, a samo jedan mali dio njih uspijeva doći i do završnice LiDraNa. Uspjelo je to sedmorici veličanstvenih , maturantima opće gimnazije. Osunčan i morem okupan Primošten ove je godine, od 7. do 11. travnja, ugostio 23. državnu smotru literarnog, novinarskog i dramskog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola, LiDraNo. Maturanti opće gimnazije Srednje škole Mate Balote iz Poreča, Leona Bokulić, Alen Perčić, Matko Sanjin Jovanović, Tibor Gašparac, Ivana Mendiković, Marijana Juko i Martina Banko uz neizmjernu su podršku i pomoć mentorice Snježane Radetić stvorili predstavu Kyrie Eleison!, s kojom su se popeli na primoštensku pozornicu i ostavili trag sebe na njoj.

Kyrie Eleison! avangardna je drama, rezultat zajedničkog rada cijele skupine. Autori Alen Perčić i Leona Bokulić uspjeli su spojiti dva naizgled nespojiva djela. Prolaznost vremena, prolaznost ljudi, nemogućnost, osjećaji sputanosti i nemoći, bol, sreća i ono malo ljubavi (neshvaćene, nebitne) prikazani očima osamnaestogodišnjaka, uspjeli su pridobiti članove žirija i, preko općinske i županijske razine, dovesti ih sve do Šibensko-kninske županije. 

Odmah po dolasku, nakon smještanja u sobe hotela Zora, grupa je prošetala tim malenim ribarskim gradićem, razgledavajući i uživajući u prvim zrakama sunca ovoga proljeća. Stigli su i odraditi prvu probu, nakon čega je smotra službeno otvorena. Kyrie Eleison! na repertoaru je bila sljedećeg dana, no do tada se i ono malo treme potpuno otopilo, te su pred brojnu publiku istupili hrabro, ponosno i, najvažnije, sretno. Jer gluma je i posao i igra. Život. Oni su ga živjeli i publika je to prepoznala. Dokazali su da su zasluženo među najboljima.

Prilagoditi se ili odupirati glavno je pitanje koje autori postavljaju. Martina je glumila Kseniju, djevojku koja je ostavljena, ali ne prestaje voljeti. I, iako je razumni dio njene duše, Leona, tjera da zaboravi, da prešuti i o svojoj ljubavi ne govori, ona, slušajući romantičnu Ivanu, prepričava svoju priču doktorici Marijani. Ksenija se nije prilagodila, ona nije bila stvorena za ovaj svijet, ove ljude, tog muškarca. Ona je mnogo vrjednija. U drugom se dijeli predstava okreće i odabire posve novi smjer. Sanjin je zbunjen, prestrašen, on ne sluša samo ono što mu govori srce, već i prosječne, obične ljude, masu koja ga kasnije uvlači među sebe i on se ipak uklapa. Postaje jedan od njih, dok Smrt reže nit njegova života.

Matko Sanjin Jovanović imao je još jednu obvezu više. Dok su njegovi kolege opušteno (ali ipak u iščekivanju) sjedili u publici, on je sam stao na pozornicu kako bi izveo monolog Fermina iz knjige Sjena vjetra, autora Carlosa Ruiza Zafóna, za koji je nagrađen glasnim pljeskom i ovacijama.

Prenijeti nešto svoje, izložiti sebe, svoju priču drugima uvijek je ujedno i teret i olakšanje. Ali, vrijedilo je. Mladi su glumci, umorni od stvarnog svijeta punog glume i skrivanja, na trenutak, glumeći, govorili istinu, govorili ono što osjećaju duboko u sebi. Stavljajući maske paradoksalno su ih i skidali i ogolili lica.

Ova je LiDraNovska priča nekima bila posve nova i nepoznata, neki su je već proživjeli (iako ne tako intenzivno i u takvoj neraskidivoj cjelini) ali sve ih je promijenila. Putovati znači krenuti u nepoznato, doživjeti neočekivano, uspoređivati, gledati, istraživati, prosuđivati. Putovati s ljudima s kojima zajedno činiš i stvaraš znači voljeti. Druge, sebe, voljeti pozornicu i daske, voljeti riječi i papir, učenje i zabavu. Primoštenski LiDraNo za ove je maturante i njihovu profesoricu postao nezaboravno iskustvo koje će pamtiti dugo, dugo vremena.

Leona Bokulić, 4.OG