Na skupu je s različitih vidika govoreno o toj teškoj i deprimirajućoj temi, kako je rekla dr. Kozulić, želeći dati prilog pitanjima: može li se bolest učiniti podnošljivom, a smrt prihvatljivom; može li vjera raspršiti strah pred smrću; koliko zdravstveni sustav i društvo odgovaraju na bolesti.
    Psihologinja dr. Ana Kandare Šoljaga pokušala je iz svoje vizure odgovoriti na pitanje odnosa prema neizlječivim bolestima i smrti, izloženosti strahu i neizvjesnosti. Zaključivši da je u bolesti, koja može biti sudbina svakog čovjeka, dragocjena pomoć na svim razinama od medicinske do psihološke, rekla je da skupovi poput jučerašnje tribine trebaju na osobnim razinama motivirati pomake da budemo svjesniji i plemenitiji spram nedaća drugih, motivirati na trajne akcije pomoći bolesnima i nemoćnima.
    Teolog dr. Božidar Mrakovčić, izlažući o Isusovom odnosu prema nemoćnima i bolesnima, kako ga bilježi Lukino Evanđelje, naglašavao je da su Isusa susreti s neizlječivim bolesnicima pratili stalno, a da je uloga Crkve danas u odnosu prema bolesnima i nemoćnima, prije svega, u navještanju Božjeg kraljevstva, produbljivanju vjere u Boga, a time i u spasenje. Kazao je da Crkva dijeleći sakrament bolesničkog pomazanja poziva bolesne da se sjedine s Kristovim trpljenjem, da bolest ima duboki smisao ako je življena u vjeri. Isto tako, poručio je da je crkveno poslanje prvenstveno u tome da ljudima pomogne u njihovoj vjeri, a da svaka bolest predstavlja i kušnju vjere. Preko svećenika, rodbine, prijatelja, volontera koji s ljubavlju brinu za bolesnika, rekao je među ostalim, dajemo svjedočanstvo da Bog čovjeka u bolesti ne ostavlja. »Bolesni su naši bližnji, no pitanje je koliko smo mi njihovi bližnji«, zaključio je Mrakovčić.
    O konkretnim programima riječke Gradske uprave u skrbi za bolesne i nemoćne, za zaštitu tjelesnog i mentalnog zdravlja građana Rijeke izlagala je dr. Karla Mušković iz gradskog Odjela za zdravstvo i socijalnu skrb. Konstatirala je da Grad Rijeka svojom lepezom programa građanima osigurava viši zdravstveni standard no HZZO, ali i poručila da je Rijeci neophodna organizirana i stalna palijativna i hospicijska skrb, kako institucionalnog tipa, tako i terenska, u obiteljima bolesnika.