Ugostiteljsko-turističko učilište Zagreb

Nekoliko minuta prije dogovorenih 13 sati, u srijedu 28. studenog 2012., u Učilište je stigao ugledni gost književnik. Školska knjižnica bila je premala da se smjesti stotinjak znatiželjnih učenika koji su došli na susret s akademikom, redovnim profesorom na FF u Zagrebu i poznatim hrvatskim književnikom Pavlom Pavličićem pa je za tu prigodu poslužila najveća predavaonica u Učilištu.

Nakon uvodnih riječi knjižničara Borisa Popinjača, uglednog gosta pozdravila je i v.d. ravnateljica Nevenka Špirić. Tri učenice 4. j razreda Josipa Pavlović, Izabela Hrnjica i Filipa Pražen pripremile su zanimljiva pitanja iz kojih se vidjelo da su dobro proučile autorov životopis i bogat književni opus. Bilo je tu pitanja o autorovim početcima, o književnom radu općenito, o rodnom Vukovaru, o suvremenim književnim zbivanjima i mladima općenito. Evo najzanimljivijih pitanja i odgovora:

-   Što Vas je motiviralo da postanete književnikom i kako je vaša obitelj i okolina reagirala na odluku da postanete pisac?

- To se jednostavno dogodilo. Neki ljudi u sebi nose gen sposobnosti pisanog izražavanja i samo je pitanje vremena njegove aktivacije. Što se tiče podrške obitelji, nju sam imao oduvijek. Posebno je moja majka bila dobra čitačica i tako je sve počelo.

-  Saznali smo da ste čitali strip Alan Ford. Možete li ga preporučiti i nama?

-  Da, točno je da sam volio čitati Alana Forda i mogu ga svima preporučiti. Čini mi se da je posebno bio kvalitetan i duhovit u prvim izdanjima. Zanimljivo je da taj strip najveću popularnost doživljava na području Italije i zemljama bivše Jugoslavije. Vjerojatno postoji nešto u mentalitetu ljudi ovog podneblja da im odgovara taj tip humora. Posebno je bio kvalitetan prijevod pokojnog Nenada Brixija i samo zahvaljujući njegovim originalnim dosjetkama, Alan Ford još uvijek ima dobru čitanost.

-  Koja svoja djela najviše cijenite i imaju li zbivanja u vašim djelima elemente iz osobnog života?

-  Ne bih mogao posebno istaknuti niti jedno svoje djelo. Svaku svoju knjigu pišem s maksimalnim zalaganjem. Onu knjigu koju čitatelji bolje prihvate i meni postaje draža.

Zbivanja i likovi u knjigama su čista fikcija jer likovi stvoreni na takav način puno su poslušniji, dok iz stvarnog života uzimam ambijent, nazive mjesta, ulica i institucija.

-   Kako ste se osjećali kada ste dobili nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“? Kavi su vaši dojmovi o njoj?

-  Ta nagrada je imala malo neobičan put, ona je naime počela kao nagrada za neobjavljene rukopise, kasnije se pretvorila u nagradu za prozu i nije bila značajna u novčanom iznosu. Prije 20-tak godina knjige su se teže objavljivale i na godišnjoj razini bilo je 6 -7 novih romana, a sada se godišnje objavljuje 60 -70 romana. Osim toga, ova nagrada je posebna jer se svake godine dodjeljuje u isto vrijeme i na istom mjestu u malom gradu. Taj dan je tamo veliki kulturni događaj i svi se žele tamo pojaviti. U velikom gradu kao Zagreb imate svaki dan mnoštvo sličnih događanja i ne mogu se usporediti s ovim. Danas imate više nagrada i to sa značajnijim novčanim iznosom, ali nemaju fiksni termin, tako da je jedne godine dodjela nagrada u ožujku, druge u travnju i tako se ne može stvoriti ona napetost i neizvjesnost prije proglašenja dobitnika.

-    Smatrate li sebe uspješnim književnikom?

-  Nisam nikad o tome posebno razmišljao. Sebe ponajprije smatram piscem za javne biblioteke. Tamo su naime moji čitatelji i ja ponekad odem tamo i uzmem moju knjigu s police i pogledam koliko ima pečata na poleđini i po tome vidim koliko je knjiga čitana. Ako ima puno pečata, onda znam da je puno čitana i tada sam sretan jer sam je zato napisao.

-   Smatrate li da se neke teme u književnosti previše ponavljaju, a o drugima se piše premalo ili ništa?

- Danas ima jako puno pisaca koji to stvarno jesu, ali ima i onih u prolazu koji to nisu, ali pokušavaju jer imaju vremena i mogućnosti. Piše se doista o raznim temama i to najviše u formi romana ili pripovjedaka. Jedno vrijeme npr. bila je inflacija pisaca koji su bili u ratu, a sad sjede u birtiji i piju pivo ne znajući što se to s njima zbiva. Normalno je i legitimno da ljudi pokušavaju govoriti o nečemu što smatraju da je aktualni društveni problem iako takve teme i nisu previše čitane. Tu postoji jedna magija, znate, kad bih znao koju će temu ljudi rado čitati, odmah sutra bih je počeo pisati.

-  Koje Vam se razdoblje svjetskog književnog stvaralaštva najviše sviđa i zašto?

-  Kao profesor književnosti na Filozofskom fakultetu ja ne smijem imati svoje favorite i prema svim razdobljima se odnosim jednako. Ipak, pišući stručne knjige, najviše sam se bavio književnošću 16. i 17. stoljeća. Tako sam zavolio i mnoga djela iz tog razdoblja. Kad sam bio u vašim godinama, jako sam volio čitati, ali nitko me nije mogao natjerati da pročitam Hektorovićevo „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, a danas mi je to jedno od najdražih djela. Kriterij čitanja  tijekom života se mijenja i ovisi o brojnim okolnostima. Čovjek u mojim godinama često uzima čitati neki dobar roman po drugi ili treći put…

-  Svi se divimo junačkoj prošlosti Vukovara i njegovih stanovnika. Osjećate li potrebu nešto napisati o teškim ratnim danima i sudbinama?

-  Moji romani opisuju Vukovar prije rata, a tijekom istog, posebno 1991. godine bio sam neka vrsta dežurnog Vukovarca jer su me svi zvali i nešto tražili. Nikad nisam napisao neko djelo o Vukovaru za vrijeme rata, mislim da na to nemam pravo. Pravo na tu temu pripada ljudima koji su ratno vrijeme proživjeli u njemu. Siniša Glavašević i Alenka Mirković na vlastitoj koži osjetili su ratna stradanja i zbog toga su napisali najbolje knjige o tom vremenu i ljudskim sudbinama. Vukovar sam napustio 1965. godine kad je grad imao 25000 stanovnika, a kad je pao 1991. godine imao ih je 45000.

-   Posljednjih se godina puno piše. Stječe se dojam da gotovo svatko može uzeti olovku/tipkovnicu u ruke i prozvati se piscem. Što mislite o sadašnjim popularnim djelima suvremene hrvatske književne scene?

-   Mislim da su neka djela dobra, a neka nisu. Tako je uvijek bilo. Dobro je što se povećao broj tiskanih romana za deset puta jer što se više ljudi skija, prije ćemo imati novu Janicu! Tako je i u književnosti, što više ljudi piše, veća je vjerojatnost da neki budu posebno kvalitetni. Prosječna naklada mojih knjiga je oko 1000 primjeraka. Imate doduše knjiga koje su napisale neke manekenke i slično i takve se prodaju i po desetak tisuća primjeraka. Kupci takvih knjiga u principu nisu isti koji kupuju moje knjige jer njih ne zanima književnost, nego ih zanima pikanterija i trač. Sve na kraju ipak dođe na svoje mjesto jer nakon 5-6 godina zna se koja je knjiga bila dobra, a koja to nije.

-   Što je po Vama glavna zadaća književnosti: poučiti čitatelja ili ispričati mu zanimljivu priču?

-   Prvo ona mora nekome trebati. Čitatelj mora imati osjećaj da mu ta knjiga govori o nečem što ga se tiče ili ga zabavlja, da nije pogriješio što je upravo ovu knjigu uzeo u ruke. Književnost u životu pojedinca igra ulogu sličnu snu.

Bilo je još pitanja na koja je poznati književnik strpljivo i nadahnuto odgovarao, onako kako to samo on zna; strpljivo i racionalno bez nepotrebnog veličanja bogomdane spisateljske darovitosti.  Pljesak i odobravanje nazočnih uslijedio je na Pavličićevu konstataciju kako su učenici strukovnih škola u neravnopravnom položaju u odnosu na gimnazijalce na državnoj maturi i kako dotična nije donijela očekivana poboljšanja u visokoškolskom sustavu. Za kraj susreta uslijedile su zahvale učenika i nastavnika, potpisivanje nekoliko autorovih knjiga te dijeljenje autograma u učeničke bilježnice. Vrijeme je požurivalo na početak poslijepodnevnog turnusa u 14 sati, a mi smo bili zadovoljni i sretni da smo jedan sat proveli u ugodnom društvu poznatog hrvatskog književnika i pritom puno toga novog saznali o njemu, književnosti i životu općenito.