Osnovna škola Alojzija Stepinca Zagreb

Hrvatski sportaši svjetskog glasa

 Hrvatski košarkaši igrali su značajnu ulogu u na međunarodnoj sportskoj sceni. Velikan hrvatske košarke Krešimir Ćosić nosilac je velikih uspjeha hrvatske košarke 60, 70 i 80 godina prošlog stoljeća. Za njegove zasluge svjetska mu se sportska javnosti odužila uvrštavanjem u Kuću slavnih u Springfieldu u SAD. Hrvatska je košarka 80. godina svijetu podarila Dražena Petrovića, najvećeg košarkaša kojeg je Europa ikad imala. U spomen na Dražena koji je tragično stradao u prometnoj nezgodi 1993. trajno je postavljen spomenik u perivoju Olimpijskom muzeju u Lausannei. Draženov suigrač u «hrvatskom dream team» iz Barcelone 92. Toni Kukoč najuspješniji je hrvatski košarkaš koji je ikad igrao u profesionalno američkoj ligi NBA. Hrvatski sportaši u američkoj kući slavnih još su plivačica Đurđica Bjedov zlatna i srebrna olimpijka iz Meksika 1968, i  vaterpolist Perica Bukić zlatni i srebrni olimpijac.

Ništa manje važan, doprinos hrvatskom sportu dali su boksači Mate Parlov, zlatna medalja u poluteškoj kategoriji iz Munchena 1972.

Legendarni kanuist, Matija Ljubek, olimpijac s četiri medalje, te veslači s dvije brončane medalje, dvojac bez kormilara - Siniša i Nikša Skelin, te četverac s kormilarom .

Stolnotenisač Dragutin Šurbek najtrofejniji je hrvatski sportaš, na europskoj i svjetskoj sceni.

Hrvatski je nogomet najveći uspjeh doživio 1998. godine osvajanjem trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Hrvatsku reprezentaciju popularno nazvanu "Vatreni" predvodio je najuspješniji strijelac prvenstva Davor Šuker.

Tenisač Goran Ivanišević je osvajač Wembeldona.

Muška rukometna reprezentacija osvajanjem zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu u Portugalu postavila je muški rukomet na najviše postolje,  Tu je i zlatna olimpijska vaterpolo reprezentacija.

Hrvatski   plivač Gordan Kožulj svjetski je rekorder na 200 m leđno.

Svjetski poznata skijašica Janica Kostelić osvojila je sve što se osvojiti može, olimpijske i svjetske zlatne medalje te veliki kristalni globus za ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu . Skijaš Ivica Kostelić, dobitnik je velikog kristalnog globusa.

Atletičarka Blanka Vlašić je svjetska prvakinja u skoku u vis i najbolja svjetska atletičarka.

Za svaki šport postoji najpogodnije razdoblje uključivanja, pa tako primjerice za plivanje je to između pete i šeste do osme ili devete godine života, a u odbojci i košarci između osme i dvanaeste godine.

Početak ranijeg bavljenja športom ( u predškolsko doba  i prvi razredi osnovne škole) ograničeno je fizičkim i psihičkim osobinama djeteta te se tu preporuča univerzalna športska škola. Za sportsku gimnastiku početak može biti sa sedam godina, ritmičke gimnastike sa osam godina. Umjetničko klizanje sa osam , tenis sa devet godina, skijanje i atletika sa deset, rukomet sa  jedanaest, vaterpolo i džudo sa dvanaest godina.

Na uspješnost u sportu utječe mnogo faktora,kao npr. talentiranost i rad ( trening ). Da bi sportaši postizali i ostvarili visoke i iznadprosječne rezultate, osim što moraju biti talentirani za određeni sport, moraju ustrajno i naporno raditi ( trenirati ).

Pravilan izbor sporta je važan i težak jer ne postoje sigurni pokazatelji na temelju kojih se može prepoznati talentiranost djeteta za određeni sport. U praksi se pokazalo da postoji nekoliko načina na koji dijete može izabrati jedan od sportova:
 - samostalno, zato što su ga izabrali i njegovi prijatelji ili gledajući televiziju, čitajući novine
 - roditelj djetetu izabere sport, zato što se roditelju sviđa ili se nekada i sam bavio tim
 - zajednički ( prema mogućnostima djeteta ),
 - da zadovolje kriterije odabira provjerom sposobnosti ,neki sportski klubovi vrše prijem po osnovnim školama .

 Za pravilan izbor sporta važno je testiranje djeteta na kojemu dijete pokazuje svoje motoričke sposobnosti važne za taj sport. Kao psihološki čimbenici značajni su anksioznost ( sklonost da se reagira strahom, tjeskobom ) – takvoj djeci ne preporuča se borilački sport,ni sportovi koji zahtjevaju “ čvrst kontakt “ i “ grubosti “, te su podložni velikim tremama i emocionalno su osjetljiviji ; neki od sportova kojima se mogu baviti su tenis, stolni tenis, atletika, plivanje, odbojka, košarka i sl. ), te agresivnost ( sklonost povećanoj napetosti tj. prevladavanje mobilizacije energije – takvoj djeci odgovaraju sportovi u kojima se traži “ čvrst kontakt “ i bolje podnose opterećenja). Od morfoloških čimbenika važna je visina ( koja je nasljedna prema visini roditelja) za određeni sport kao npr. za košarku, odbojku i sl. sportove, za razliku od drugih morfoloških osobina što su manje pod utjecajem naslijeđa ( težina, mišićna masa i potožno masno tkivo ).

  Pri izboru sporta, dakako, najvažnije su motoričke sposobnosti kao što su koordinacija, preciznost, ravnoteža, brzina i fleksibilnost – gibljivost , a snaga i izdržljivost su manje značajne pri izboru sportske aktivnosti jer se na njih može jako utjecati tijekom trenažnog procesa. U nekim sportskim granama, rezultati više ovise o dobroj tehnici (motoričke sposobnosti ),a u drugim o funkcionalnoj sposobnosti (izdržljivosti ) ili o morfološkim osobinama ( visina, težina ,opseg podlaktice, kožni nabor,itd. ).

  Da bi se dijete uključilo u neku sportsku granu potrebno je nešto znati o osnovnim

motoričkim sposobnostima:
 Koordinacija je sposobnost izvođenja kompleksnih pokreta ( usklađivanje pokreta u vremenu i prostoru ) i važna je za sve sportske grane. Na nju se može utjecati vježbom u ranijoj životnoj dobi.
  Koordinacija je usko povezana sa preciznošću, a to je sposobnost točnog izvođenja nekih motoričkih zadataka i može se popraviti vježbanjem te je treba od malena razvijati.
 Brzina je sposobnost izvođenja brzih ( s velikom frekvencijom ) pokreta uz konstantno opterećenje u najkraćem vremenu na koji ne smije utjecati umor. To je uglavnom urođena sposobnost te je potrebno na nju utjecati od rane mladosti, a svoj maksimum dostiže između 20. i 22. godine života. Između brzine i snage postoji proporcionalan odnos,a to znači da su snažniji ljudi brži. Snaga povezana sa brzinom naziva se eksplozivna snaga koja je osobito važana u mnogim sportovima ( npr. kod sprintera u altletici ).
 Fleksibilnost ( gibljivost ) je sposobnost bolje pokretljivosti zglobova i kralježnice i treba je od malena razvijati i održavati. Neka su djeca po prirodi fleksibilna,a lošim pristupom u razvoju snage, fleksibilnost se može smanjiti.
 Ravnoteža je odnos dviju ili više sila koje se, djelujući na neko tijelo, međusobno poništavaju pa ne uzrokuju nikakve promjene stanja, odnosno to je sposobnost organizma da uspostavi i zadrži ravnotežni položaj tijela. Statička ravnoteža ( definirana je zadacima u kojima treba statičkim naprezanjem savladati vanjske sile zadržavajući zadani položaj ) i dinamička ravnoteža ( definirana je zadacima u kojima se u tijeku kretanja savladavaju sile što remete održavanje ravnotežnog položaja ).
 Snaga je sposobnost savladavanja otpora, koji tijekom duljeg trenažnog procesa postupno postaje sve veći pa su i zahtjevi za razvojem snage sve veći. Kod mlađih športaša ( od 7. do 12. godine ) ne smije se zatijevati snaga nego je već treba postupno razvijati prikladni treningom.
 Izdržljivost je sposobnost dugotrajnog odgađanja umora bez smanjenja aktivnosti i ovisi o funkcionalnim sposobnostima organizma ( srčano- žilnog, dišnog, energijskog i somatsko-vegetativnog sustava ).

Preuzeto sa stranice: www.dijete.net

Stručnjaci već dugi niz godina upozoravaju na negativnosti u razvoju djece i mladeži, pad ljudskih osobina i sposobnosti. Generacijski postoji opadanje mišićne mase, motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, porast psihičkih poremećaja što su direktni indikatori narušena zdravlja već u ranom djetinjstvu. Ukoliko osobine i sposobnosti nisu razvijene do poželjne razine, zdravlje je narušeno utoliko više što je veća odsutnost potrebnog kretanja.

Zdravlje se ne može dugo zadržati ako se prestanemo kretati.

Trebamo voditi brigu o svom zdravlju, tj. biti odgovorni za svoje zdravlje i zdravlje okoline. Dobro zdravlje je uvjet za plodonosan rad u svim ljudskim djelatnostima, za uspješan odgoj djece, učenika i mladeži. Glavna zadaća u školstvu je povećati vrijeme za tjelesno vježbanje tj. boriti se za zdravlje mladih. Zbog nedvojbene vrijednosti sporta, vrata sporta trebaju biti otvorena svima koji se odluče za sport - kroz izvannastavne, izvanškolske sportske aktivnosti, sportske klubove i sl. Jako je vrijedno da se od početka bavljenja mladog čovjeka sportom sve stavi “ na svoje mjesto “ jer se inače mogu pojaviti različita traumatizirana stanja koja se negativno reflektiraju na njihovo zdravlje.

Zdravlje je svim ljudima posebna vrijednost, najveće blago. Težnje su zdravstvenih i pedagoških institucija – unapređivati zdravlje svih ljudi, stvarati društvo zdravih ljudi. Zdravlje je polazište sveukupne uspješnosti ljudskog postojanja. Ono ima dominantan utjecaj na razvitak cjelovite ljudske ličnosti. Zato unapređivanje zdravlja treba postati životna orijentacija pojedinca, skupine, društva. Temelj pozitivnom ili negativnom, zdravom ili nezdravom ponašanju trebaju biti oblici komuniciranja među učenicima, između škole, roditelja i okoline. Raznovrsnošću programa, oblika i metoda komuniciranja dolazi se do kreativnog osmišljavanja učenja o zdravlju. Higijenski uvjeti u školi utječu na razvitak učenika, a osobna higijena veoma je značajan čimbenik. Potrebno je upoznati najčešće bolesti u školskoj dobi, posebno one koje su posljedica rizičnog ponašanja, mogućnosti njihova sprječavanja, liječenja i rehabilitacije.

 Odgoj u funkciji zdravlja u školi treba realizirati u suradnji sa zdravstvenim stručnjacima,a uspjeh programa odgoja ovisi o školi, pedagogu, obitelji, medijima. Veliko značenje kod djece i mladeži ima poticaj kreativnosti u sklopu zdravstvenog odgoja.Škola je prikladno mjesto za zdravstvenu komunikaciju s učenicima, roditeljima, zdravstvenom službom i cijelom zajednicom. Zdravstveni odgoj se ne može ostvariti u školi bez aktivnosti svih nastavnika na unapređivanju zdravlja, a za to moraju biti obrazovani i osposobljeni. Nastavnici primjenjuju osnove zdravstvenog odgoja, pretpostavke za zdrav razvitak učenika, higijenske standarde u školi te ekološke i higijenske zahtjeve za okolinu učenika. Oni znaju da je neuspjeh u školi i zdravstveni problem. Treba uključiti roditelje i druge odrasle osobe u rješavanje zdravstveno-odgojnih problema učenika. Taj posao u odgoju za zdravlje, škola i nastavnici  planiraju  i provode u zdravstveno-odgojnim programima. Škola i nastavnici rade na zdravstvenom odgoju i   uključuju ga u svoj rad, ali ne samo oni nego i druge institucije i pojedinci, jer se učinkovitost zdravstvenog odgoja odražava u svim dijelovima društva- kod pojedinca, obitelji, lokalne zajednice. Treba uključiti sve ljudske i znanstvene sposobnosti da se ostvari cilj - ZDRAVLJE ZA SVE.

 Tjelesna aktivnost, sport i vježbanje već se desetljećima promiču kao sredstva važna za očuvanje zdravlja. Spoznaje o dominaciji neaktivnog načina življenja (sjedenje pred TV-om i kompjuterom ,nekretanje)  nove spoznaje o zdravstveno- preventivnim potencijalima tjelesne aktivnosti potaknule su mnoge zemlje da u svoje javno- zdravstvene programe prevencije i brige o poboljšanju zdravlja uključe tjelesnu aktivnost. Dokazi o korisnosti tjelesne aktivnosti obuhvaćaju fiziološke osnove vježbanja,,dugoročnu adaptaciju na vježbanje, te mnogostruk utjecaj vježbanja na zdravlje ( poboljšanje i dugoročno održanje ) i bolest ( smanjenje rizika oboljenja tijekom života ).

Preuzeto sa stranice: www.dijete.net

 - tjelesnim vježbanjem trajno poticati skladan rast i razvoj