12. veljače je gotovo 350 osnovaca i srednjoškolaca Splitsko-dalmatinske županije i 175 mentora sudjelovalo na ovogodišnjem LIDRANU, Smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, koja je održana u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu.

U sklopu LIDRANA, osim nastupa učenika, održani su i Okrugli stolovi, na kojima su se mogli poslušati kritički osvrti Povjerenstva kao i proglašenje najuspješnijih koji odlaze na državnu smotru. Među njima je i naša učenica Barbara Bratanić iz 8. a razreda sa literarnim uratkom „Čovjek je kao more, u sebi nosi svoje oluje i svoje tišine“, koja je pod mentorstvom svoje učiteljice, prof. Fani Carić-Ćurin, nakon plasmana na županijsku razinu, na veliko zadovoljstvo svih nas, oduševila Županijsko stručno povjerenstvo i odlazi s najboljima na državnu smotru.

Čestitke našoj Barbari i njenoj mentorici, učiteljici Fani!

U nastavku, pod "opširnije" možete pročitati Barbarin uradak koji joj je donio ovaj veliki uspjeh!

ČOVJEK JE KAO MORE, U SEBI NOSI SVOJE OLUJE I SVOJE TIŠINE

            More. Modro, plavo, duboko, čisto. Ali i more okaljano, sivo, mutno. Čovjek čovjeka prosuđuje prema izgledu, na temelju površnih razgovora donosi odluku hoće li biti tvoj prijatelj, hoće li te upoznati, možda zaroniti u tvoje misli, dodirnuti osjećaje i otkriti neke tajne… Nitko ne zna što se događa s čovjekom u njegovim neistraženim i tamnim dubinama, kada je sam i duboko zagledan u sebe, u svoje skriveno JA.

            More. Hvale ga zbog raznovrsnosti riba i čudesnog podmorskog svijeta, hvale ga po obalama koje ljubi, a čovjeka po njegovim osobinama i djelima. Međutim, ogromna površina mora je neistražena i nitko ne zna što se zapravo događa u toj tišini, samoći, kakva čudovišta skrivaju najtamniji svjetovi njegovih dubina.

            Svaki čovjek u sebi ima svoja čudovišta i mogu ga dovesti do ludila. Našim mislima caruje nemir, sumnja, zavist, ljubomora, kukavičluk. Treba imati snage i hrabrosti utišati ih kad postanu preglasni, kada vrište u nama. I kada čudovišta konačno utihnu i postanu nijema, shvatiš da ih poniznost, iskrenost, poštovanje i ljubav mogu nadglasati. Samo ako imaš dovoljno vjere u sebe. I ako to jako želiš.

            Mi ljudi smo previše znatiželjni i želimo zaroniti u dubinu drugih iako ih znamo onako površno, ne trudimo se i ne dajemo im šansu da nam se otvore kako bismo ih doista upoznali. U svemu i svima tražimo neka savršenstva prema vlastitim i unaprijed skrojenim kriterijima, svakoga svrstavamo u neki koš.

            Kad vjetar hukne, zapuše i more podigne svoje goleme ruke na obalu, iskaljuje svoj bijes, svoje emocije. Svu nakupljenu prljavštinu ostavi obali, riješi se tereta, makne se od svih, povuče u osamu… I sva se morska bića povuku u dubine baš poput čovjeka kada mu je dosta svega.

             Suze. Spasonosne suze, slane i mokre. Plačem iscijedi iz sebe sav jad što ga pritišće i muči. Bori se s olujama u sebi, sa svojim čudovištima i bjesovima… Zaziva tišinu i mir.

            I sutradan, nakon oluja i nemira, opet isto, ljudi prosuđuju druge prema površini slično kao kada promatraju modrinu mora ne znajući što se krije u njegovim dubinama… Pričaju, komentiraju, prosuđuju i osuđuju ne znajući što se događa u čovjeku, ne znajući što je bilo večer prije.

Kakve samo oluje i tišine ljudi kriju !?

                                                                       BARBARA BRATANIĆ, 8. A

12. veljače je gotovo 350 osnovaca i srednjoškolaca Splitsko-dalmatinske županije i 175 mentora sudjelovalo na ovogodišnjem LIDRANU, Smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, koja je održana u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu.

U sklopu LIDRANA, osim nastupa učenika, održani su i Okrugli stolovi, na kojima su se mogli poslušati kritički osvrti Povjerenstva kao i proglašenje najuspješnijih koji odlaze na državnu smotru. Među njima je i naša učenica Barbara Bratanić iz 8. a razreda sa literarnim uratkom „Čovjek je kao more, u sebi nosi svoje oluje i svoje tišine“, koja je pod mentorstvom svoje učiteljice, prof. Fani Carić-Ćurin, nakon plasmana na županijsku razinu, na veliko zadovoljstvo svih nas, oduševila Županijsko stručno povjerenstvo i odlazi s najboljima na državnu smotru.

Čestitke našoj Barbari i njenoj mentorici, učiteljici Fani!

U nastavku, pod "opširnije" možete pročitati Barbarin uradak koji joj je donio ovaj veliki uspjeh!

ČOVJEK JE KAO MORE, U SEBI NOSI SVOJE OLUJE I SVOJE TIŠINE

            More. Modro, plavo, duboko, čisto. Ali i more okaljano, sivo, mutno. Čovjek čovjeka prosuđuje prema izgledu, na temelju površnih razgovora donosi odluku hoće li biti tvoj prijatelj, hoće li te upoznati, možda zaroniti u tvoje misli, dodirnuti osjećaje i otkriti neke tajne… Nitko ne zna što se događa s čovjekom u njegovim neistraženim i tamnim dubinama, kada je sam i duboko zagledan u sebe, u svoje skriveno JA.

            More. Hvale ga zbog raznovrsnosti riba i čudesnog podmorskog svijeta, hvale ga po obalama koje ljubi, a čovjeka po njegovim osobinama i djelima. Međutim, ogromna površina mora je neistražena i nitko ne zna što se zapravo događa u toj tišini, samoći, kakva čudovišta skrivaju najtamniji svjetovi njegovih dubina.

            Svaki čovjek u sebi ima svoja čudovišta i mogu ga dovesti do ludila. Našim mislima caruje nemir, sumnja, zavist, ljubomora, kukavičluk. Treba imati snage i hrabrosti utišati ih kad postanu preglasni, kada vrište u nama. I kada čudovišta konačno utihnu i postanu nijema, shvatiš da ih poniznost, iskrenost, poštovanje i ljubav mogu nadglasati. Samo ako imaš dovoljno vjere u sebe. I ako to jako želiš.

            Mi ljudi smo previše znatiželjni i želimo zaroniti u dubinu drugih iako ih znamo onako površno, ne trudimo se i ne dajemo im šansu da nam se otvore kako bismo ih doista upoznali. U svemu i svima tražimo neka savršenstva prema vlastitim i unaprijed skrojenim kriterijima, svakoga svrstavamo u neki koš.

            Kad vjetar hukne, zapuše i more podigne svoje goleme ruke na obalu, iskaljuje svoj bijes, svoje emocije. Svu nakupljenu prljavštinu ostavi obali, riješi se tereta, makne se od svih, povuče u osamu… I sva se morska bića povuku u dubine baš poput čovjeka kada mu je dosta svega.

             Suze. Spasonosne suze, slane i mokre. Plačem iscijedi iz sebe sav jad što ga pritišće i muči. Bori se s olujama u sebi, sa svojim čudovištima i bjesovima… Zaziva tišinu i mir.

            I sutradan, nakon oluja i nemira, opet isto, ljudi prosuđuju druge prema površini slično kao kada promatraju modrinu mora ne znajući što se krije u njegovim dubinama… Pričaju, komentiraju, prosuđuju i osuđuju ne znajući što se događa u čovjeku, ne znajući što je bilo večer prije.

Kakve samo oluje i tišine ljudi kriju !?

                                                                       BARBARA BRATANIĆ, 8. A