Osnovna škola Viktora Kovačića Hum na Sutli
ured@os-vkovacica-humnasutli.skole.hr
_______________________
__________________________
.jpg)
__________________________
PROJEKT "PROFESOR BALTAZAR ONLINE"
__________________________
___________________
Osnovna škola Viktora Kovačića Hum na Sutli
________________________
__________________________
ETNO ELEMENTI
U DRUŠTVENIM IGRAMA
________________________
PODUZETNIŠTVO U PODRUČJU LIKOVNE KULTURE
____________________
KATALOG I CIJENE PROIZVODA
2015./16.
________
_____________________
JEDINSTVENI ZAGORSKI STOL u tehnici terakote
_______________________
DIZAJN U ETNO KULTURI HRVATSKOG ZAGORJA
ETNO DIZAJN U KERAMICI
____________________________
___________________
BESPLATNO RJEŠAVANJE ZADATAKA IZ MATEMATIKE
Ekstrinzična (vanjska) motivacija:
· usmjerena je na ispunjavanje obveza u predmetu (završavanje studija);
· pod snažnim je utjecajem poticaja ili pritisaka koji dolaze izvana;
· vodi prema površnom pristupu učenju i strahu od neuspjeha;
· ishodi učenja nisu fleksibilni i ne mogu se lako transferirati u različite kontekste primjene (znanja su «kruta»).
Intrinzična (unutarnja) motivacija:
· odražava osobni cilj;
· proizlazi iz interesa za područje studiranja;
· ovisi o osobnom angažiranju u zadacima koji se mogu odabrati;
· ovisi o osjećaju vlastite kompetencije i samouvjerenosti;
· vodi prema dubinskom pristupu učenju i razumijevanju koncepata;
· ishodi učenja su fleksibilni i ne mogu se lako transferirati u različite kontekste primjene.
Motivacija usmjerena postignuću:
· kompetitivna je, ali može postati egoistična i sebična;
· usredotočuje se na osobnu razinu postignuća;
· ovisi o uspješnom upravljanju vremenom i organizaciji studiranja;
· gleda na zadatke kao na osobne izazove;
· vodi prema strateškom pristupu učenju;
· ishodi učenja obično su osjetljivi za različite kontekste, ali nisu osjetljivi spram ljudi.
MINI PROJEKT „MALE TAJNE USPJEŠNOG UČENJA“
Jedan od područja rada u razvojnom planu naše škole je podizanje radnih navika učenika na višu razinu.
Cilj je osvijestiti potrebu kontinuiranog i svakodnevnog učenja , razvijati vještine važne za cjelo životno učenje, potaknuti pomoć, potporu i kontrolu roditelja.
U ovom polugodištu je roditeljima na roditeljskom sastanku u nekoliko razrednih odjela prezentirana tema „Kako pomoći djetetu u učenju i pisanju zadaće“ .
Za učenike V.-VIII. razreda se od 1. veljače do 1. travnja provodi mini projekat“ Male tajne uspješnog učenja“ čiji su nositelji razrednici, stručni suradnici i ravnateljica škole. Projekat se ostvaruje kroz satove razrednika na kojima se provedbom 5 radionica osvještavaju važne navike koje vode uspješnosti u učenju.
Mini projekat“ Male tajne uspješnog učenja“
Razgovor i slušanje između roditelja i djece
Gotovo svaki roditelj kojeg bismo pitali što im je najvažnije na svijetu, vjerojatno bi odgovorio da su to djeca i njihova sreća.
Većina roditelja smatra da prema svojoj djeci postupa dobro, odnosno najbolje što mogu.
Trude se što više s njima razgovarati, provoditi s njima kvalitetno vrijeme, iskreno ih voljeti i ispravno ih odgajati. No ponekad nedostaje vrijeme za druženje i razgovor, ponekad volje ili nešto treće. Mnogi roditelji se žale da ih dijete ne sluša kad mu želi nešto reći.
Evo nekoliko savjeta koji mogu pomoći.
Stručni suradnik: Marija Rebić
Male tajne uspješnog učenja
Tko ne želi da mu dijete bude uspješan učenik? Takvog nema.
Ako niste zadovoljni napredovanjem vašeg djeteta , prvo treba razmisliti što je tome uzrok.Uspjeh ovisi o nizu faktora, na koje ponekad ne možemo utjecati. Ali najviše ovisi o tome kako i koliko Vaše dijete uči.
Na sposobnosti za učenje možete utjecati , jer se one povećavaju čitanjem, učenjem, rješavanjem problema.
Postoje upute i pravila koja pomažu u postizanju boljeg uspjeha.
Stručni suradnik: Marija Rebić
UČENJE BEZ STRAHA
-s polaskom u školu kod mnoge djece se javlja strah od škole, učiteljice, ispitivanja ili ocjenjivanja, zatim strah zbog stresnih situacija kao što je npr. Prelazak iz nižih u više razrede i završetak školovanja.
-kod većine djece ti početni školski strahovi vremenom nestaju, ali se kod neke razviju u dugotrajni i intenzivni strah od škole, koji kod djece izaziva otpor prema učenju i školi uopće, otežava im stjecanje znanja te može izazvati i veće poremećaje.
-strah od ispitivanja se može definirati kao emocionalna uzbuđenost i kognitivna uznemirenost (zabrinutost) koja se javlja u ispitnim situacijama i/ili njihovu zamišljanju odnosno anticipiranju, a manifestiraju se na različite načine; dijete nerado ide u školu, izmišlja bolesti, uzruja se u školi, zaboravlja što je imalo za zadaću, unaprijed se boji ispitivanja, potišteno je nakon ispitivanja, razmišlja o drugima kao pametnijima od sebe, itd.
-strah je bitno otkriti što ranije kako se njegovi negativni elementi ne bi kumulirali i doveli do još negativnih posljedica na ponašanje, doživljavanje i fizičko zdravlje djeteta.
-poseban problem predstavlja relativna neuočljivost i neprepoznatljivost anksioznosti kod djece jer je jedna od tipičnih reakcija na osjećaj anksioznosti maskiranje, kompenziranje, nemir, agresivnost i drskost.
-faktori koji imaju posebnu važnost u javljanju anksioznosti su: osobine djeteta (razvojni utjecaji, temperament, tjelesno oboljenje), djetetova obitelj i škola (psihosocijalna klima u školi, ličnost učitelja). Vježba 1.
-brojni roditelji ne vide pozitivne osobine svoje djece, ali vrlo jasno prepoznaju one koje procjenjuju negativnima. Dijete često sluša prigovore i kritike.
-svakome od nas je potrebna afirmacija, pohvala, ljubav i pažnja. Dijete će vrlo vjerojatno, ukoliko sve to ne dobiva u obitelji, potražiti pomoć na ulici ili u društvu vršnjaka gdje se kriju mnoge opasnosti.
-iskoristite svaku priliku da im pokažete ljubav i podršku, a ako je dijete pogriješilo recite to djetetu iskreno i neka se opaska odnosi na konkretnu situaciju, a ne na njegovu cjelokupnu osobnost.
-sljedeći primjeri se možda čine bezazlenima, ali oni zaista utiču na dječje samopouzdanje, samopoštovanje i sliku o sebi:
-uspješno učenje je izuzetno važno razviti naviku učenje, tehniku učenja, raspored učenja te pravi prostor za učenje.
-navika učenja se treba razvijati od najranijeg uzrasta; raspored učenja treba biti stalan, bitno je kako se uči pojedino gradivo, prostor treba biti adekvatan i bez sadržaja koji smanjuju koncentraciju: glazba, buka s ulice, razgovor ukućana itd.
Prelazak iz osnovne u srednju školu – kako pomoći?
Jedan od najvećih izazova tijekom školovanja je prelazak iz osnovne u srednju školu. Vaše je dijete naviklo na relativno malo, sigurno okružje osnovne škole gdje je postalo velika riba u malom jezeru. Odjednom se mora prilagoditi na srednju školu, veći svijet, manje osoban svijet.
I vama to može biti težak period jer se nalazite pred činjenicom da vaše dijete prelazi novu stepenicu u svom razvoju. Možete se osjećati kao da gubite svojeg mezimca ili vas može obuzeti neka druga tjeskoba. Vjerojatno ćete brinuti o tome u koju će se školu upisati, hoće li se snaći u novoj školi s novim prijateljima i nastavnicima, novim predmetima i novim pritiscima.
Kako pomoći?
Potrudite se ne prenositi svoje bojazni na dijete. Pokažite pozitivan stav prema nadolazećoj promjeni.
Ako vaše dijete pokazuje znakove zabrinutosti, pokažite razumijevanje i podsjetite ga da će se sva djeca koja prelaze iz osnovne u srednju školu tako osjećati.
U prvom tjednu škole pokušajte organizirati vrijeme tako da je uvijek jedan od roditelja kod kuće kad srednjoškolac odlazi u školu i dolazi kući.
Budite spremni na nesigurnost djeteta u početku. Vaš tinejdžer će se možda ponašati djetinjasto, plakati i biti razdražljiv ili će se kod njega javiti simptomi bolesti kako bi izbjegao odlazak u školu. Sve je to uobičajeno na početku.
Budite oprezni i pažljivi dok se prilagođava. Razgovarajte često o događanjima u novoj školi o novim predmetima, pokažite zanimanje za domaću zadaću i nova prijateljstva.
Domaće zadaće su vrlo važne. Pobrinite se da vaš srednjoškolac ima na raspolaganju mirno mjesto gdje može neometano pisati zadaću. Neka djeca vole napisati zadaću čim se vrate iz škole, dok druga djeca prvo trebaju odmor prije nego se bace na pisanje zadaća. Prepustite djetetu da samo organizira svoje vrijeme i odredi kada će pisati zadaću. Tu ne trebate intervenirati, osim ako se dogodi da zadaća ostane nenapisana.
Dio djece, prelazak iz osnovne u srednju školu, smatraju prevelikim zalogajem, pa počinju iskazivati odbojnost prema školi. Ako se to dogodi, važno je razgovarati s djetetom i nastavnikom kako bi se utvrdio razlog i pronašlo rješenje problema.
Dijete može učenje smatrati preteškim ili čak dosadnim ili može imati poteškoće u sklapanju prijateljstva. Važno je to rano otkriti, jer se djeca u tom slučaju prepuste lijenosti ili čak odbijaju odlaziti u školu ako se problem ne riješi.
Imajte na umu da će vaša podrška i vjera u dijete, pomoći da prelazak iz osnovne u srednju školu prođe što bezbolnije.
Riječi koje povrjeđuju?
Riječi koje pomažu djeci?
Vidimo li zaista svoju djecu?
Čujemo li ih doista?
KOLIKO SU VAŽNI OSJEĆAJI DJETETA I ŠTO ZNAČI ZDRAV EMOCIONALNI RAZVOJ DJETETA?
Normalan emocionalni razvoj znači razvoj sposobnosti da voli druge, stvara bliske odnose, da ima dobru sliku o sebi i da se dobro slaže s drugima u svakodnevnom životu. To znači da dijete ima mogućnost naučiti široki raspon osjećaja te kako i kada izraziti te osjećaje.
Ako taj razvoj protječe normalno, djeca se nauče nositi s frustracijama, voljeti i prihvaćati sebe, izražavati emocije riječima, prepoznati i prihvaćati emocije drugih, a da ne povrjeđuju sebe i druge i bez da se povuku u osamljenost.
Za emocionalni razvoj je odnos s roditeljima iznimno važan za dijete, ali može biti i najproblematičniji. Baš roditelji koji imaju najbliskiji odnos s djetetom, imaju najveću moć da ga povrijede, ali i najveću moć da mu pomognu. Koliko god je taj odnos pozitivan, u svim obiteljima se, bez lože namjere, ponekad izgovori nešto zbog čega se kasnije požali. Svaki roditelj nastoji imati takav odnos da će mu se dijete povjeriti i razgovarati s njim kad je uznemireno ili kad ima neki problem.
Razviti iskrenu komunikaciju i odnos povjerenja nije lagan zadatak. Zahtijeva mnogo truda i našeg vremena. Koliko ćemo se zaista posvetiti djetetu nerijetko ovisi o tome kako se osjećamo u tom trenutku. Kad smo rastreseni, umorni, prezaposleni ili pod stresom, nerijetko su susreti puni nestrpljivosti, ljutnje ili nervoze. Koliko puta odgovore dajemo u žurbi, nastojeći pronaći brzo rješenje za situaciju u kojoj smo se našli. Što nam je sve promaklo i znamo li kako se naše dijete tada osjeća?
ZAŠTO JE VAŽNO DA RODITELJI UČE IZRAŽAVATI OSJEĆAJE NA ZDRAV NAČIN?
o Neizraženi osjećaji se gomilaju i dijete reagira na neki događaj eksplozivno
o Neizraženi osjećaji mogu se ispoljiti kroz tjelesne simptome poput glavobolja, tikova, bolove u trbuhu, griženje noktiju…
o Nagomilana ljutnja može se pretvoriti u agresivno ponašanje i ozljeđivanje sebe ili drugih
o Ako netko nastoji ništa ne osjećati ,sredstva ovisnosti mogu postati privlačna
o Ako djeca imaju priliku izraziti osjećaje i učiti iz vlastitih osjećaja, tada se na zdrav i pozitivan način suočavaju sa različitim životnim situacijama i problemima
ŠTO SU NAGOMILANI OSJEĆAJI?
To su osjećaji koji su potisnuti li zabranjeni, ne mogu se izraziti jer ih okolina odbija, ismijava, osuđuje,okrivljava, umanjuje i sl.
Kako bi pomogli djetetu da prepozna i izrazi svoje emocije, roditeljima se savjetuje:
1. Priznajte i izrazite svoje osjećaje ( Ljut sam! Tužan sam! Zabrinut sam!..)
Neka vas djeca vide kad plačete, kad ste ljuti, kad se radujete. Time uče da je u redu osjećati i kako izražavati osjećaje.
2. Ne poričite da niste tužni kad su vam oči pune suza, da niste zabrinuti a pucate od brige, jer time šaljete djetetu zbunjujuću poruku.
3. Pokažite pred djecom pozitivne načine nošenja sa teškim emocijama ( Ja to mogu prihvatiti. Ovog puta je ovako, ali snaći ću se. Pronaći ćemo rješenje). Time uče da mogu imati kontrolu i da ne prihvaćaju pasivno probleme koji ni njih neće zaobići.
4. Pokažite djetetu kako treba prepoznati i znati što ih ljuti. Prvo se treba nositi sa tim neugodnim osjećajem. Evo što se može poduzeti:
- Duboko nekoliko puta udahnuti, odmaknuti se od situacije i prošetati
- Udariti nogom u pod i reći „ja sam ljut!“ ili udarati u loptu.
- Napisati ljuto pismo i kasnije ga baciti u koš.
- Išarati stare novine raznim bojama
- Brzo hodati li trčati, nakon čega se osjećamo bolje
- Zapisati sve u svoj dnevnik
Naime dijete mora naučiti da je odgovorno za svoje ponašanje te da ljutnju može izraziti tako da ne ozlijedi ljude ili uništi predmete.
5. Prihvatite osjećaje svoje djece kao stvarne, bez prosuđivanja. Nije dobro umanjivati niti prenaglašavati važnost ( Nemojte reći nije to ništa ili nemoj biti tužna…)
6. Pokažite djetetu da ste snažni i da se vi možete nositi sa svime što ga zaokuplja te da ste dorasli preuzeti odgovornost u situacijama kojima dijete nije doraslo.
NAČINI KAKO MOŽETE OHRABRITI DIJETE:
o Pažljivo slušajte kad vam dijete želi nešto ispričati. Ne prekidajte ga.
o Ako mu ne možete posvetiti pažnju kad je želi, recite kad ćete to moći. Nemojte slušati i istovremeno nešto raditi.
o Gledajte ga u oči. Ne govorite o sebi i svojim osjećajima i iskustvima, osim ako to dijete traži.
o Osjećaji nisu isto što i ponašanje.
o Ne postoje ispravni i neispravni osjećaji. Prihvatite ih iako biste vi možda u toj situaciji drugačije reagirali.
o Ne preispitujte dijete o njegovim osjećajima niti ga stavljajte u situaciju da se opravdava.
o Podršku možete dati kroz slušanje i prihvaćanje. Pomoći ćete djetetu da se nosi sa situacijom u kojoj se našlo.
o Pazite da ne ugrozite svoje potrebe pretjeranim ugađanjem djetetu.
ŠTO ZNAČI „EMOCIONALNO ZLOSTAVLJATI“ DJECU?
Jeste li kad djetetu rekli:
„Glupane, kako to ne možeš zapamtiti? To svi vrapci znaju!“
„S tobom su uvijek neki problemi“ „Nikad ne napraviš kako treba“
„Ušuti više! Ne mogu te više slušati!“
„Bolje bi bilo da te nikad nisam rodila!“
Ako dijete često sluša kako je „glupo“, „nesposobno“ i ono samo povjeruje da je to istina.
Ako poričemo ili kažnjavamo djetetovu ljutnju, bijes, tugu ( „Ne budi curica“ „Pekmez jedan“ „Ne cmizdri, nije ti ništa“) dijete postaje oprezno u izražavanju osjećaja i prvo provjeri na licima bližnjih je li taj osjećaj ispravan i smije li ga imati. Često nemaju mogućnosti osloboditi se viška energije stvorene tim emocijama i svoju povrijeđenost potiskuju u sebi. Neizraženi i potisnuti osjećaji se nagomilavaju i mogu dovesti do emocionalnih poremećaja.
Neki roditelji pokušavaju sve raditi umjesto djeteta. Pišu mu zadaću, nacrtaju ilustraciju jer djetetova nije dovoljno dobra, sređuju mu da polože ispit, pišu mu bilješke, čitaju lektiru… Možda se oni osjećaju dobro i sebe doživljavaju kao brižne roditelje, a djetetu zapravo šalju poruku da je nesposobno zauzeti se za sebe i da je bezvrijedno. To je put prema bespomoćnosti i ovisnosti o drugima.
No postoje i djeca čiji roditelji uopće ne prepoznaju niti reagiraju na osjećaje svoje djece. To su zanemarena djeca koji dobivaju poruke da njihove potrebe nisu važne i ne ravnaju se u životu prema njima. Uče da ne treba drugima vjerovati. Ili pak svoje osjećaje potiskuju i stalno se trude zadovoljiti druge, na štetu svojih potreba. Uče da njihovi osjećaji nisu toliko važni koliko drugi. Nerijetko se i u odrasloj dobi brinu o drugim ljudima na račun osobnog rasta i razvoja.
ZAŠTO ODRASLI EMOCIONALNO POVRJEĐUJU DJECU?
Kad smo pod prevelikim stresom i teško se nosimo sa svakodnevnim teškoćama, veća je vjerojatnost da ćemo emocionalno povrjeđivati djecu. Neki roditelji imaju nažalost slična iskustva iz svog djetinjstva te nisu naučili drugi način komuniciranja. Ponekad je u pozadini alkoholizam, ovisnosti, nasilje u obitelji ili nedostatak empatije za dijete.
Zbog gubitka kontrole nad svojim životom djeca često postaju „žrtveno janje“.
Djeca imaju bazične potrebe kao i mi odrasli: osjećati se sigurno, voljeno, vrijedno ljubavi, prihvaćeno i sposobno.
Zdravo dijete se može nositi sa našim povremenim ispadima, ali ako je ponižavanje, ismijavanje, ignoriranje i vrijeđanje stalni način ponašanja prema djetetu, to će imati posljedice na razvoj djeteta. Mogu se razviti smetnje ponašanja, problemi u učenju, mogu postati depresivna i nesretna.
Previše zaštićivana djeca se mogu osjećati zbunjeno, nesposobno,glupo i beskorisno. Ponekad ne znaju što ih uopće zanima jer su stalno drugi sve radili i mislili umjesto njih.
Djeca se razlikuju po osjetljivosti i načinu reagiranja na ismijavanje, ponižavanje i povrjeđivanje. Neki su pasivni i povučeni, neki će reagirati agresivno.
Emocionalno zlostavljana djeca su često vrlo usamljena i tužna, bez samopouzdanja i povjerenja u druge, jer su ih izdali oni koji su im trebali pružiti ljubav, potporu i pomoć.
U školi pojedini učenici mogu biti žrtve ignoriranja i odbacivanja od svojih vršnjaka ( odbijaju sjediti s njima za stolom, na izletu sjediti u autobusu u blizini učenika kojeg ponižavaju) . Posljedice su za žrtve i zlostavljače. Ako se kod kuće pruža podrška učenicima zlostavljačima, šalje se poruka da je u redu zlostavljati i odbacivati druge i da je u redu biti neosjetljiv prema drugima. Kad odrastu, primjenjivati će slične agresivne obrasce ponašanja.
Emocionalno zanemarivanje i zlostavljanje često vodi u depresivnost, psihosomatske bolesti, nepriznavanje vlastitih osjećaja i suicidalna ponašanja.
Neka djeca će prevladati bol, tugu i razočaranje. Loša iskustva će zamijeniti pozitivnim, posebno ako imaju sreću uspostavljanja toplog i bliskog odnosa sa nekom drugom osobom (bliski prijatelj, baka, djed, teta..), koji će ih prihvaćati i pomoći u razvoju samopouzdanja i samopoštovanja. Nažalost, mnogi nemaju tu sreću .
ŠTO MOŽETE UČINITI DA IZBJEGNETE EMOCIONALNO POVRJEĐIVANJE DJECE?
o Stanite i razmislite malo. Jeste li ljuti zbog onoga što je dijete učinilo, ili je nešto drugo posrijedi? Što je zapravo problem? Precizirajte konkretno što smatrate neprihvatljivim.
Uzmite si vremena. Ne reagirajte u ljutnji. Porazgovarajte sa drugim roditeljima koji imaju sličan problem. Raspitajte se gdje i od koga možete dobiti informacije o razvoju djece.
o Odvojite svakodnevno bar 15-20 minuta koje ćete provesti sa djetetom, bez televizije, rodbine, mobitela. Pokazujte djetetu da ga volite.
Neka zna da se može osloniti na vas. Da ne postoji ništa što vi ne biste mogli podnijeti i prihvatiti. To ne znači da se nikad nećete ljutiti.
o Pohvalite svaki dobro obavljen posao, otkrijte u čemu je iznimno dobro. Pokažite pažnju i interes. Unatoč uloženim naporima, svi povremeno u nečemu doživimo neuspjeh . Ne može uvijek sve biti dobro. Naučimo dijete da ponekad treba očekivati neuspjeh i da iz njega treba za sebe izvući najbolje.
o Budite djetetu na raspolaganju da s vama razgovara, dijeli svoje osjećaje i promišljanja i zatraži pomoć onda kad osjeti da mu je potrebna. Pokažite poštovanje prema njihovim razmišljanjima.
o Pažljivo birajte riječi. Riječ jednom izgovorena, ima težinu koju osjećamo kao dodatni teret u srcu, ili snagu i poticaj za daljnja postignuća.
Riječi koje nikad ne bi trebalo uputiti djetetu:
o Grozan/ na si , lijen/a si… glupan/glupača
o Kako si nespretna/ nespretan, uvijek sve razbiješ…
o Zbog tebe smo se rastali,a ti si nezahvalan/na
o Ti si preosjetljiv/ va
o Bolje da te nikad nisam rodila, bolje tri dečka nego jedna cura
o S tobom se ništa ne da dogovoriti, ti sve uništiš…
Riječi koje pomažu:
o Ponosan /na sam na tebe
o Ti to možeš
o Super si to napravio/la
o Bez tebe ne bi to mogao
o Imaš smisla za humor, ples…
o Vjerujem ti
o Razumijem kako se osjećaš
o Zanima me kako se osjećaš
Riječi koje pomažu će doprinijeti da se vaše dijete osjeća voljeno, vrijedno i sigurno, a to je put prema zdravom odrastanju.
Pripremila: Marija Rebić
______________________________________________________________
KORIGIRANJE DJEČJEG PONAŠANJA
Suvremena je psihologija na temelju brojnih istraživanja došla do spoznaja o tome kako i kada primijeniti nagradu ili kaznu da bi se najučinkovitije potkrijepilo željeno, a prekinulo neželjeno ponašanje.
- pohvale su učinkovitije od kritika i kazni, jer djetetu daju više informacija o tome kako SE TREBA PONAŠATI
- djeluju pozitivno na razvoj samopoštovanja i osjećaj vlastite kompetentnosti
- stalno kritizirano dijete počinje o sebi misliti loše, a to ga sputava da promijeni svoje ponašanje
- kazna govori djetetu samo koje ponašanje ne želimo
- moramo naglasiti koje ponašanje očekujemo, umjesto onog koje kažnjavamo
- nije dovoljno reći „Nemoj to raditi“, nego djetetu pojasniti kako se treba ponašati
- umjesto vikanja ili fizičkog kažnjavanja, radije djetetu uskratite nešto što voli
- npr. gledanje televizije, igranje na kompjutoru, igra s prijateljima i sl.
- svakako djetetu objasniti zašto ste to učinili, kako bi dijete uvidjelo vezu između kazne i svog ponašanja
- ne treba davati neograničene kazne npr. ne možeš gledati TV do daljnjeg ili igrati igre dok ja ne kažem
- radije recite „Ne možeš igrati igre na kompjuteru tri dana ili dok ne napišeš zadaću“.
- Kada je kazna jako duga gubi vezu s ponašanjem koje želimo promijeniti i demotivira dijete
- neka to bude kazna koju ćete provesti u djelo, inače neizvršene prijetnje neće imati učinka
- treba kritizirati isključivo dječje ponašanje, inače će dijete doživjeti da ga odbacujemo kao osobu
NE – Kako možeš biti tako glup! Nikad nećeš uspjeti to naučiti!
DA – Ovdje si napravio grešku, pokušaj ponovno. Ovo je neuredno. Prepiši.
- neki roditelji reagiraju samo kada dijete dobije lošu ocjenu, što je pogrešno
- jak pritisak roditelja za bolji uspjeh može u djetetu izazvati veliku nesigurnost i nezadovoljstvo, posebno ako njihov odnos nije dobar
- takva nesigurnost smanjuje mogućnost koncentracije na učenje i povećava mogućnost lošijeg uspjeha
Svako dijete želi da se prema njemu postupa kao prema cjelovitoj osobi, a ne kao prema automatu za postizanje uspjeha. Ponekad je potiskivanje vlastitog uspjeha jedini način da dijete uspostavi odnos s roditeljima. Neuspjeh može biti jaka kazna za roditelje.
______________________________________________________________
KAKO GOVORITI DA BI ME MOJE DIJETE STVARNO SLUŠALO I RAZGOVARALO SA MNOM
Pokažimo osjetljivost na tuđe probleme.
Ne obeshrabrujte dijete govoreći mu da ništa ne zna i da sve loše radi, i uspoređujući ga s " boljima " od njega.
Naučite izraziti svoju ljutnju ne čineći štetu komunikaciji.
Ne optužujte se međusobno, ne usađujte osjećaj krivnje kod djeteta.
Ne tražite od djeteta da se ponaša po vašem izboru, nego po svome, neka se sam sa sobom dobro osjeća.
Ne budite uvijek zabrinuti i ozbiljni - šalite se i smijte sa svojim djetetom, neka se osjeća ugodno s vama.
Ako dijete nije nešto dobro uradilo, zbog toga se neće " srušiti svijet ".
Razgovarajte s djetetom pažljivo, bez vike i pretjerivanja.
Nikada ne " paničarite ".
Pustite dijete da govori - vi slušajte.
Preuzeto iz priručnika "Odgovorno roditeljstvo" (Zora Itković)
_________________________________________________________
Adolescencija je jedno od najburnijih razdoblja čovjekovog života. To je proces odvajanja mlade osobe od svojih roditelja te sazrijevanje u zrelu i odgovornu ličnost.
Roditelj/ica: Soba ti je jako neuredna. Molim te pospremi je danas, hoćeš?
Adolescent/ica: Zašto bih? Meni se sviđa ovakva kakva je. Ako te smeta, onda nemoj gledati.
Roditelj/ica: Možda ti to ne primjećuješ, ali stvarno je grozno neuredna... odjeća ti je posvuda razbacana i zgužvana, papiri po stolu i podu, krevet nepospremljen... muka mi je kad uđem unutra i vidim sav taj nered.
Adolescent/ica: Ako ti je toliko muka od pogleda na moje stvari, onda jednostavno nemoj ulaziti u moju sobu.
Roditelj/ica: (sad već poprilično ljuto): Kako to razgovaraš sa mnom?! Dok god živiš u ovoj kući, tvoj zadatak je da pospremaš svoju sobu!
Adolescent/ica: Ovo je moja soba i pospremat ću je kada i ako to meni odgovara!
...scena se nastavlja...
Kada bismo pripadnike ove naše zapadnjačke civilizacije priupitali koje su najčešće asocijacije koje im padnu na pamet pri spomenu termina adolescencija, veliki postotak njih bi sasvim sigurno spomenuo „buntovništvo“, „sukob“ i „pobunu protiv autoriteta“. U nekoj našoj kolektivnoj svijesti, ali ponajviše kao iskustvo iz realnih svakodnevnih životnih situacija, upravo ti pojmovi stoje kao neka od karakterističnih obilježja razdoblja adolescencije. Međutim, je li u potpunosti opravdan negativni prizvuk koji se najčešće veže uz to čuveno adolescentno buntovništvo?
Sama adolescencija svakako predstavlja jedno od najburnijih razdoblja u čovjekovom životnom razvoju. Osnovni zadatak ove faze normalnog procesa odrastanja je odvajanje (separacija) mlade osobe od svojih roditelja te njena individualizacija iz nezrelog djeteta u samostalnu, zrelu i odgovornu odraslu ličnost. Tijekom adolescencije događaju se i promjene u kognitivnim sposobnostima adolescenata; njihovo mišljenje postaje logičnije i apstraktnije, što dovodi do preispitivanja vanjskih autoriteta i njihovih stavova. Osim toga formira se i adolescentov identitet, njegovo „vlastito ja“, odvojeno od onog roditeljskog. Adolescent nije više dijete ali nije niti odrastao čovjek, a nalazi se u kompleksnoj situaciji visokih očekivanja i zahtjeva koje društvena okolina postavlja pred njega. Da bi se s tim zahtjevima uspješno nosio i na njih adekvatno reagirao, adolescent formira vlastitu ličnost i identitet. Ipak, ta vrlo složena i zahtjevna situacija izaziva brojne konflikte u mladoj ličnosti samog adolescenta ali i u njegovom odnosu sa svojom bližom i širom društvenom okolinom.
Ulaskom u adolescenciju sve prije opisano dovodi do povećanja sukoba između adolescenata i vanjskih autoriteta, ali najviše onih izvornih: njihovih vlastitih roditelja. Intenzitet sukoba s autoritetom ovisit će o mnogim faktorima, od kojih su najvažniji sam proces sazrijevanja adolescenta kao i obiteljska dinamika u kojoj mlada osoba odrasta. Sukobi u adolescenciji u najvećoj mjeri nastaju zbog nekompatibilnosti želja adolescenata i stavova njihovih roditelja, a u najčešće teme rasprava svakako spadaju izlasci i slobodno vrijeme, školske i kućne obaveze adolescenta, načini oblačenja, ponašanja i životnog stila, te društvo u kojem se adolescent kreće i provodi svoje slobodne trenutke.
Kad se zabrinuti?
Kako pomoći i sebi i svom adolescentu?
• Zapamtiti da adolescent želi da se prema njemu odnosimo s poštovanjem i ravnopravnošću, te da (bez obzira na sve sukobe) itekako drži do roditeljskog mišljenja te uzajamne privrženosti i obiteljske bliskosti.
• Slušati i pokušati razumjeti potrebe i želje adolescenta te naglasiti što od toga možete uvažiti a što ne. Također izreći svoje želje i potrebe te pregovarati o različitim opcijama. Vrlo je važno da adolescent razumije vaše razloge i argumente te sudjeluje u zajedničkom planiranju. Kroz taj proces on dobiva uvažavanje i osjećaj ravnopravnosti koji su mu u toj životnoj dobi (a i kasnije) vrlo potrebni za normalan razvoj samosvijesti i zdravih, ravnopravnih odnosa s drugim ljudima.
• Sa svoje, roditeljske strane pokazati autentičnu toplinu i zainteresiranost za svakodnevni život i osobnost adolescenta, te sklonost pridavanju većeg značaja njegovom pravilnom izboru odluka i postupaka, čime vrlo pozitivno utječemo na razvoj adolescentovog samopouzdanja i samostalnosti.
• Koliko god se trudili da do njih ne dođe, zapamtiti da su sukobi u odnosu s adolescentom važni za razvoj njegovog osobnog identiteta. Kad se pojave, pokušati ih iskoristiti kao priliku za razgovor, pozitivnu komunikaciju te daljnje produbljivanje i razvijanje odnosa. Što biste radije izabrali: svađu s vašim djetetom ali ste vi pritom upoznati s onim što ono misli ili da dijete sve radi „po vašem“ ali niste upoznati s tim što se događa u njemu? Svaki sukob je pretpostavka za bliskost, a ima i odgojnu komponentu kojom svoje dijete učite pregovaranju, zauzimanju za sebe, posljedicama njegovog ponašanja i odgovornosti.
Ø U svom umjerenom obliku, adolescentno buntovništvo i sukobi normalna su, zdrava i poželjna razvojna faza preispitivanja i napuštanja postojećih autoriteta, izgradnje vlastitog identiteta te uspostavljanja novog, ravnopravnijeg odnosa s autoritetima. Po mnogim razvojnim teorijama, upravo zreliji odnosi s autoritetima predstavljaju jedan od najbitnijih znakova sazrijevanja mlade ličnosti. Bez obzira na česte, gotovo svakodnevne sukobe i svađe između roditelja i adolescenata, bitno je naglasiti kako većina tih mladih ljudi stvarno poštuje i iskreno voli svoje roditelje, dok se postojeći sukob može promatrati kao prijelazna faza iz djetinjstva u odgovornost i samostalnost odrasle dobi, te predstavlja jedan vrlo važan dio normalnog procesa odrastanja.
___________________________________________________________
KAKO IZAĆI NA KRAJ SA PRITISKOM GRUPE
