Srednja škola Dugo Selo

Prosinac, mjesec u kojem se obilježava Međunarodni dan volontera za Srednju školu Dugo Selo znači mjesec darivanja i pomaganja potrebitima. U nastavku donosimo priču vjeroučitelja i školskog koordinatora volontera Eduarda Kožula koji će, u suradnji s kolegicama profesoricama Martinom Matasović Pongrac i Klaudijom Boščić, provoditi projekt VolON u Srednjoj školi Dugo Selo.

Kako ste uspjeli potaknuti učenike na humanitarno djelovanje?

Svake godine u školi se provode akcije prikupljanja novčanih priloga ili potrebnih stvari kako bi u predblagdansko vrijeme darivali one kojima je takva pomoć potrebna. Međutim, pomoć je potrebna kroz cijelu godinu, a ne samo u prosincu. Tako da se aktivnosti provode i u drugim mjesecima, a to je obično oko Uskrsa.

Također, vrlo važna je i nematerijalna pomoć, a tu su posebno aktivne naše frizerke koje redovito kroz godinu posjećuju Obiteljski dom za starije i nemoćne Vuković gdje štićenicima doma uređuju frizure i druže se s njima. Ovo je jedan od primjera kojim simbolično možemo reći da „šišamo probleme“ u našoj lokalnoj zajednici.

Dolaskom u Srednju školu Dugo Selo 2012. godine odlučio sam poraditi na razvoju svijesti učenika o surovoj stvarnosti u bližoj i daljoj okolini i našoj dužnosti da obratimo pažnju na bližnjega svoga. Sve smo započeli s filmom „Dijete 31“ koji je dio motivacije projekta međunarodnog projekta “Marijini obroci” gdje smo mi volonteri mogli na razne načine poticati i organizirati prikupljanje sredstava pomoći.

Nakon toga svaki je razred dobio svoju „kasicu prasicu“ (riječ je o kartonskoj kutiji koju je donirala hrvatska udruga koja potpomaže Marijine obroke) na koju se upiše razredni odjel. Na svaki sat sam donosio njihovu kutiju i „puštao da kruži“ po učionici pa bi učenici, ako i koliko žele, ubacivali novce. To se provodilo tijekom studenog i prosinca.

Osim prikupljanja novca, jeste li nešto dodatno pokrenuli?

Naravno, u prosincu sam još organizirao prikupljanje donacija u holu naše škole gdje bi učenici donosili od kuće kolače i slične zalogajčiće te ih darivali svakome tko je dao donaciju. Na taj smo način prikupili dovoljno novca da ga u siječnju uplatimo Marijinim obrocima za jedan cijeli razred bilo u Africi, bilo u Južnoj Americi. Kad su učenici čuli koliko smo uspjeli skupiti i koliko smo toga učinili od našeg suviška sami su tražili „’Ajmo još! ‘Ajmo još!“ te smo slično ponovili prije Uskrsa 2013., ali smo novce usmjerili na poklon-pakete koje smo zajedno kupili i donirali u Caritas župe sv. Martina u Dugom Selu.

Sljedeće se školske godine priča zahuktala pa smo ponovili akcije prikupljanja donacija u studenom i prosincu pomogavši tako dvama školskim razredima u projektu Marijini obroci. Ali, (uvijek taj ali) u svojoj sam župi čuo za potrebe Kuće sv. Josipa u Hrvatskom Leskovcu (doma za nezbrinutu djecu) te smo za njih skupili osjetnu količinu odjeće i higijenskih potrepština pa sam im to odvezao.

Školske smo godine 2014./’15. sve ponovili uz božićne i uskrsne pakete za župni Caritas i pojavilo se novo ali… Čuli smo za udrugu Betlehem i njihovu kuću u Brestju te smo i njih darivali hranom i potrepštinama za bebe.

Počeli ste primjećivati da i u bližoj okolini ima dosta onih kojima treba pomoć, na koje ste sve načine prikupljali donacije za lokalne zajednice?

Školske godine 2015./’16. otkrili smo još više potrebitih pa smo malo „reducirali“ pomaganje Marijinim obrocima i u idućim godinama spašavali „samo“ jedan razred učenika. Svoje aktivnosti usmjerili smo lokalno – na dugoselski župni Caritas i udrugu Betlehem u Brestju, a njima smo priklonili i potrebe zajednice Cenacolo iz Vrbovca kojima sam vozio prikupljenu i kupljenu hranu. Moram spomenuti da nam se proširio i modus prikupljanja pomoći: uz „kasice prasice“ i kolače u školskom holu učenici su mogli zaigrati igru „Pogodi Edu“, tj. mene. Punili smo balone vodom te sam se izložio gađanju balonima u školskom dvorištu. Učenici su mogli za određenu donaciju dobiti nekoliko balona punjenih vodom i ciljati živu metu, a uz veći iznos gađati iz veće blizine.

Nailazite li u radu i na probleme?

Učenici dolaze na razne ideje kako bi oni htjeli pomoći, ali dosad ih nismo sve imali mogućnost realizirati, često zbog krutosti sustava. A dovoljno je vidjeti učenička lica kad se susretnu s korisnicima. Ponekad zajedno plačemo od sreće što smo naišli na nekog tko je s toliko zahvalnosti prihvatio naš suvišak. Poneki put učenici znaju biti onemugućeni u pomaganju zbog opterećujuće školske satnice… ali… ma, tko šiša probleme!

Autorica: Nikolina Ćorković, knjižničarka, Srednja škola Dugo Selo