Srednja škola Dugo Selo

Nema društva bez umjetnosti, ali smisao umjetnosti ovisi o specifičnim uvjetima vremena u kojem nastaje te o položaju umjetnika u društvu toga vremena. U antici je za grčke filozofe (Platon i Aristotel) odnos umjetnosti prema stvarnosti bio oponašateljski – mimesis. Srednji vijek pak umjetnost usmjerava na kršćanske vrijednosti. Tada umjetnika u društvu zamjenjuju obrtnici, majstori, koji djeluju u cehovima u sklopu kojih su mogli steći umjetničko obrazovanje.

No, renesansa mijenja tu percepciju – umjetnost se više ne smatra zanatom, već znanošću (pr. korištenje matematike i geometrije u geometrijskoj perspektivi). Umjetnik počinje biti svjestan svojih kvaliteta, znanja i vještina. Afirmira se kao svestran i intelektualno radoznao čovjek – uomo universale, te se školuje na akademijama. Mecene, naručitelji i pokrovitelji umjetnosti, u tome su periodu odigrali veliku ulogu jer počinju sve više cijeniti umjetnike koji zauzimaju povoljniji, viši položaj u društvu. Međutim, sve se to odnosi na muškarce umjetnike pa se postavlja pitanje: Što je sa ženama? U manirizmu se javljaju prve profesionalne žene umjetnice – kiparica Madonna Properzia de' Rossi i slikarica Sofonisba Anguissola. Žene su se umjetnošću bavile i ranije, ali su ostale anonimne. U srednjem vijeku i renesansi radile su u radionicama, ali njihova su djela potpisivali muškarci, glavni majstori radionica. Kasnije su se čak potpisivale muškim imenima kako bi lakše prodale svoja djela. Iz svega je toga vidljivo da se ženama bilo puno teže probiti na likovnu scenu. Iako su vještinom bili ravnopravni, muškarci umjetnici bili su značajniji u očima društvenoga sustava. Osim toga, imali su i više mogućnosti za stjecanje umjetničkoga obrazovanja. Mogli su bez imalo ustručavanja proučavati anatomiju ljudskoga tijela i slikati aktove, dok je ženama takvo što bilo nedopustivo. Smatralo se neprimjerenim da žena slika studije muškoga tijela. Sve su to stereotipi koje su žene svojim radom i upornošću uspjele prevladati. Ravnopravnost žena možda najviše dolazi do izražaja u 20. stoljeću kada se uočavaju brojne feminističke intervencije, iako se feminizam kao pokret javlja u 19. stoljeću. Mnogi od vas čuli su za Belu Čikoša Sesiju, ali trebate čuti i za Slavu Raškaj; mnogi su čuli za Pabla Picassa, ali trebate čuti i za Doru Maar; mnogi su čuli za Diega Riveru, ali tu su i Frida Kahlo i Marina Abramović i brojne druge umjetnice. Sve su to žene koje su često bile „nevidljive“ i u sjeni muškaraca. Sve su to žene koje su isto tako imale određene hendikepe ili su proživjele traume i zlostavljanja, ali ih ništa od toga nije spriječilo da budu uspješne u onome u čemu su najbolje – u umjetnosti. Žena je u svijetu umjetnosti možda bilo manje, ali njihov itekako vrijedan doprinos možete saznati iz plakata u prilogu.

Sretan Međunarodni dan žena!

Tekst: Simona Košnjak, prof. likovne umjetnosti