Srednja škola Dugo Selo

INTERVJU S JOSIPOM IVANKOVIĆEM

U današnjem svijetu postoji mnogo predrasuda u vezi osoba s invaliditetom. Međutim, razgovor koji smo vodile s Josipom Ivankovićem, bivšim učenikom Srednje škole Dugo Selo, dokazao je da su postojeće predrasude neutemeljene. Stupili smo u kontakt s dvadesetpetogodišnjim mladićem, uspješnim mr. ing. ugradbenih računalnih sustava koji je, unatoč svom hendikepu (gluhoći), uspio postići izvanredne rezultate u životu. Pristao na dogovoreni intervju 13. veljače 2016. godine i u njemu možete saznati ponešto o Josipovim  srednjoškolskim danima te kako se snašao kao student. Razgovarali smo bez teškoća jer Josip razumije 90% verbalne komunikacije čitajući s usana sugovornika. Postavili smo mu nekoliko pitanja na koja je on rado odgovorio, a odgovore svakako pročitajte u nastavku.

Koji ste smjer pohađali u Srednjoj školi Dugo Selo?

Upisao sam smjer za računalnoga tehničara.

S kojim ste se problemima susretali tijekom školovanja?

Nisam mogao s razumijevanjem pratiti predavanja zato što nisam čuo, a neki profesori nisu imali razumijevanja za moj problem te nisu shvaćali da mi treba više vremena da bih razumio neke stvari. Sam sam trebao prepisivati s ploče, sam naučiti, sam shvatiti. Najveći problem predstavljalo mi je to što nisam imao stručnu pomoć.

Jeste li sudjelovali na školskim natjecanjima?

Jesam. U prvom razredu iz Osnova elektrotehnike.

Koje vam je najljepše sjećanje na dugoselsku srednju školu?

Sjećam se da je jednom došao profesor Kabić jako uzrujan na sat te je komentirao da je moguće da su svi dobili jedincu iz testa, a ja jedini, koji ne čujem, dobio sam peticu.

Kako ste se odlučili studirati FER?

Imao sam peticu iz Matematike i peticu iz Osnovna elektrotehnike. Profesor Kabić i profesorica Vasilj dali su  mi čvrste temelje. Da nije bilo njih, ja ne bih upisao FER.

Jeste li imali poteškoća na fakultetu?

U usporedbi sa srednjom školom, na fakultetu nije bilo većih problema. Profesori su bili fleksibilniji, otvoreniji, pravedniji, srdačni i spremni pomoći. Do kraja studija susreo sam oko sto profesora i niti s jednim nisam imao problema.

Koji vam je najveći cilj u životu?

Raditi kako treba, osnovati obitelj i biti sretan.

Kako ste dobili posao?

Poslao sam mail tvrtki Rimac automobili te ih pitao primaju li osobe s invaliditetom. Oni su rekli da to nije nikakav problem, a ja sam ostao šokiran.

Jeste li zadovoljni poslom?

Prezadovoljan sam. Šef nema nikakvih predrasuda te kaže da su svi jednaki, od čistača do direktora.

Jeste li ikad misli da ćete se baviti ovakvim zanimanjem?

Nisam nikada. Mojim roditeljima bilo je važno da naučim govoriti. Međutim, ja sam nadmašio očekivanja: završio sam fakultet i dobio posao u tvrtki Rimac automobili.

Tko vam je bio nadahnuće?

Najveća inspiracija bio mi je profesor Kabić, koji je najbolji profesor kojeg sam imao, i profesorica Vasilj. Oni su nam prenijeli znanje iz matematike i osnova elektrotehnike.  Završio sam FER i  dobio posao zbog profesora Kabića i profesorice Vasilj i točka.

Kako najviše volite provoditi vrijeme?

Družim se sa skromnim ljudima, nemam vremena za tračanje. Volim pomagati drugima u njihovim problemima te puno čitam.

Jeste li ikad razmišljali da napišete knjigu?

Da, svjedočanstvo, autobiografiju koja bi bila motivacija svima da mogu uspjeti u životu. Hendikep se ne treba smatrati manom, već kao motivaciju za uspjeh. Nije problem ne čuti, već ne truditi se.

Učite li neki drugi strani jezik?

Trenutno idem na tečaj engleskoga jezika kod profesorice koja me podržava, super objašnjava, jako je draga i strpljiva. Ide mi super, ali se neke riječi teško čitaju s usana i izgovaraju drugačije nego kako se pišu pa mi to predstavlja problem.

Jeste li ostali u kontaktu s prijateljima i profesorima iz srednje škole i s fakulteta?

S prijateljima iz srednje nisam jer je svaki otišao svojim putom, ali s profesoricama Vasilj i Posudom  ostao sam u kontaktu, kao i s profesorima s fakulteta.

Tko vam je bio glavna podrška?

Roditelji, profesor Kabić i profesorica Vasilj te najbolji prijatelj koji kaže da sam mu poput brata.

Nadodao je da se smatra  sretnim čovjekom, a uputio je i savjet profesorima da oni moraju doprijeti do učenika, zainteresirati ih. Bitno je kakvi su profesori, oni su ti koji nam prenose znanje i ne bi to trebali raditi radi sebe nego radi učenika. Rekao je da je profesoru Kabiću, koji je bio strog, ali mu je zato ugradio temelje, te profesorici Vasilj, zahvalan od srca zbog svega što su ga naučili, kao i ostale učenike. U zajedničkom smo se razgovoru složili da su ljubav, zahvalnost i dobrota ono što je bitno u našem životu.

Josipova nas je životna priča potaknula na razmišljanje da svaki čovjek treba dati sve od sebe, imao on neke »mane« ili ne. Svi imamo šansu uspjeti, a o nama, našem trudu, volji, upornosti i vjeri u sebe, što je Josipov životni moto,  taj uspjeh i ovisi.

                                                           Marija Grgošić i Ana Vidović, 3.ogb