Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Uz 100. obljetnicu rođenja viškog Voltairea, sve da i ne želimo postajemo svjesni onog što je neprijeporno: Ranko Marinković (1913. - 2001.) je velika, svakako jedna od najvećih tema hrvatske književnosti i kulture, osobnost koja se ne rađa često u jednoj kulturi. Nemirni "maestro" sišao je sa životne pozornice i mir našao u Komiži, rodnoj uvali svoga oca maranguna Vice pomirivši se tako, daleko od funeralne pompe velegrada, sa svojim otokom, svojim ljudima, svojim temama...

Marinković, Ranko, hrv. književnik (Vis, 22. II. 1913 – Zagreb, 28. I. 2001). Studij romanistike završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1935. Tijekom II. svj. rata bio je interniran u logor Ferramonte, nakon kapitulacije Italije prebacio se u Bari, a potom u saveznički zbijeg u El Shatt. Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske, Nakladnome zavodu Hrvatske, bio je ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK i prof. na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je i umirovljen. Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948). Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok. Time je najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva knjiž. svijeta – povratci na otok i drama koja se zbiva u pojedincu. Knjiga Proze obuhvaća priče pisane prije rata, a u njima se mogu prepoznati neki tematski interesi kojima je ostao vjeran u cjelokupnome svojem proznom radu: mediteransko ozračje, zbivanja u otočnome gradiću, na izoliranom otoku kao pozornici ljudskih drama, zanimanje za odnose među likovima te minuciozno analiziranje opsesija i frustracija likova, uz uvijek prisutan ironijski modus. Neke novele iz te zbirke, ponešto prerađene, osnovom su i njegovih kasnijih proznih zbirki Ni braća ni rođaci (1949), Poniženje Sokrata (1959), Pod balkonima (1953), Karneval i druge pripovijetke (1964). Kritike i eseje o drami, kazalištu i filmu objavio je u knjizi Geste i grimase (1951), koja obuhvaća tekstove u rasponu od analiza kaz. poetika, preko kaz. kritika (od kojih se os. izdvaja ona o L. Pirandellu, piscu s kojim je M. dijelio mnoštvo zajedničkih poetičkih odrednica, prije svega koncepciju humorizma) do eseja o filmu (među kojima se originalnošću os. ističe O mehanici i poetici filma). Najznačajnija je Marinkovićeva prozna zbirka Ruke (1953), tiskana u tridesetak izdanja, s kojom je zadobio pozornost i pohvale kritike. Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskom ambijentu te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti realizacije vlastita identiteta. U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje. Dramski mirakul Glorija (izvedena 1955., tiskana 1956) najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama, u kojoj je, pričom o svećenikovoj zamisli da na mjesto Bogorodičina kipa u crkvi, kako bi ga učinio što uvjerljivijim, postavi negdašnju cirkusku artisticu Gloriju, časnu sestru Magdalenu, zapravo simbolički iznesena osuda svakoga dogmatizma i totalitarizma te nemoć svih ideologija. Vrhunac je Marinkovićeve proze roman Kiklop (1965), sinteza njegova dotadašnjega knjiž. rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-bohemskih krugova u Zagrebu pred sam početak II. svj. rata. Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svj. književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom te se može čitati kao snažan proturatni roman. God. 1976. Kiklop je za scenu adaptirao K. Spaić, a 1982. za film A. Vrdoljak. Roman Zajednička kupka (1980) blizak je Marinkovićevu dramskomu pismu jer je napisan kao dijalog dvaju likova što u primorskome gradiću razgovaraju o različitim temama. Dijalozi sve više postaju monolozima, s naglašenom metaliterarnošću i parodiranjem različitih knjiž. žanrova, prije svega kriminalističkoga romana. Za vrijeme Domovinskoga rata M. je objavio roman Never more (1993), u kojem se prenosi dio kiklopovske tematike, a središnji je lik student povijesti koji od mobilizacije bježi iz Zagreba u otočni zavičaj. Također je pisan monološko-dijaloškom tehnikom, ali ne dostiže kvalitetu Kiklopa. Totalitarizam i represija sustava tema je Marinkovićeva dramskoga vodvilja smještenog u imaginarno kraljevstvo, Politea ili Inspektorove spletke (1977), a u drami Pustinja (tiskana 1982) ponovno se bavio odnosom umjetnosti i zbilje. Knjiga eseja Nevesele oči klauna (1986) sastavljena je od dijela pretiskanih tekstova iz Gesta i grimasa, nadopunjenih intervjuima u kojima je autor objašnjavao svoje nazore o umjetnosti i svijetu u kojem živi. Marinkovićev knjiž. opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrv. književnosti druge pol. XX. st.