Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Veliki broj hrvatskih pjesnika bio je prisiljen napustiti svoju domovinu i živjeti u tuđem svijetu, odvojen od zemlje i od jezika kojemu pripadaju. Tu svakako ubrajamo i Viktora Vidu. 

Viktor Vida bio je pjesnik introvertirane lirike, ispovjedne poetske proze i tragičnoga osjećaja života. Njegov je stil istodobno svečan i jednostavan – bremenit smislom, ali sadržajan i formalno savršen. Preko svojih stihova objedinjuje sve četiri duhovne paradigme ljudske duše: umjetnost, religiju, filozofiju i prirodu. Podjednako je i pjesnik i klasik modernih nadahnuća. Bio je prisiljen, kao i niz hrvatskih pjesnika, najveći dio svojega života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u Argentini.

Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake …(Zavičaj – Viktor Vida)

Jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. godine u starodrevnome hrvatskom gradu Kotoru. Tu je polazio pučku školu i gimnaziju (od sedmoga razreda u Podgorici). Godine 1933. upisuje na Filozofskome fakultetu u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Diplomirao je u listopadu 1937. godine. Sljedeće je godine dobio i iskoristio jednogodišnju stipendiju za dodatni studij talijanskoga jezika i književnosti (Rim). Potom je radio kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu, a u rujnu 1941. predavao je u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu te bio dodijeljen Romanskomu seminaru na Filozofskome fakultetu. U travnju 1942. vraćen je na službu u gimnaziju, no već u lipnju Vida odlazi u Italiju, najprije u Veneciju, a onda od travnja 1943. u Rimu radi kao prevoditelj i član uredništva u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Rad agencije bio je krajem rujna 1943. obustavljen pa je tako i Vida ostao bez namještenja. Životari kojekako, dok nije u rujnu 1946. dobio činovničko namještenje u Ponificia Commissione Assistenza u Rimu. Za svojega boravka u Rimu, Vida je često zalazio u poznatu bohemsku kavanu Greco, gdje su se sastajali rimski umjetnici, pa je on među svoje dobre znance ubrajao mnoge talijanske književnike i slaviste. S ugodnošću se sjećao svojih rimskih susreta s hrvatskim umjetnicima Meštrovićem i Kljakovićem te publicistom Radicom. Godine 1948. odlazi sa svojom malom obitelji (suprugom Mirom i sinom Klaudijem) u Buenos Aires. U Argentini je okusio svu gorčinu emigrantskoga života, dok se nije, na kraju, u ožujku 1950. smirio kao skromni državni činovnik. U franjevačkome mjesečniku Glas sv. Antuna tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. Udrugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u Hrvatskoj reviji. U posljednjem desetljeću svojega života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica.

Pjesničko djelo Viktora Vide, iako homegeno, dijeli se na dva dijela: poetske početke (tridesetak pjesama ispjevanih u domovini do 1942. godine i njegova odlaska u emigraciju) i na mnogo veći i zreliji opus objavljen uglavnom u Argentini.

Hrvatski pjesnik Viktor Vida počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu.

U prokislo jesensko jutro, u nedjelju 25. rujna 1960., u 9.15, krenuo je pjesnik u susret Smrti, s kojom se suočio pod užasnom krinkom zasopljene, užarene lokomotive, i golemo svijetlo oko zauvijek je ugasilo mudre oči vidovnjaka divnih pjesničkih svjetova, i bila je po svijetlim tračnicama prolivena nesmirena krv jednog nesretnog hrvatskog boema, daleko od dragog zavičaja… Okrutno je bio pogažen još jedan ispaćeni hrvatski život… U dalekom Buenos Airesu.