Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

SMETNJU JE VAŽNO UOČITI ŠTO RANIJE

Dijete s posebnim potrebama je svako ono dijete koje se razlikuje od prosječnog u:
1. senzornim sposobnostima (oštećenja vida, sluha)
2. komunikacijskim sposobnostima (uključujući teškoće u učenju i govorne smetnje)
3. intelektualnim sposobnostima (pažnja, pamćenje, opažanje, zaključivanje, rješavanje problema)
4. socijalnom ponašanju i emocionalnom doživljavanju
5. tjelesnim osobinama

U novije se vrijeme na pojedine vrste posebnosti ne gleda kao na zauvijek određene datosti, nego se smatra da se pažljivim pristupom i što ranijim uočavanjem pojedinih teškoća neke od smetnji i uzroka odstupanja mogu znatno ublažiti ili posve ukloniti. Promjene u shvaćanjima pojedinih vrsta smetnji dovele su i do drukčijeg načina razvrstavanja djece prema pojedinim kategorijama. Mnoga djeca koja bi prije bila svrstana u kategoriju blage intelektualne zaostalosti, sada se prepoznaju kao učenici s posebnim teškoćama u učenju. Kada je riječ o tjelesnoj invalidnosti i senzornim smetnjama, danas se evidentira veći broj višestrukih smetnji, a smanjuje se broj tjelesno invalidnih osoba. 

Smetnju je važno uočiti što ranije. Problem može nastati ako roditelj smetnju ne želi uočiti, pa se ona snimi tek kad dijete krene u vrtić ili čak u školu. Naime, roditelju se teško pomiriti s činjenicom da mu dijete ''nije normalno'', pa i ono što vidi – zapravo ne vidi. Kada stvari uzmu toliko maha da ih se više ne može ne vidjeti, umjesto u traženje najbolje pomoći (ili paralelno s time) u mnogim obiteljima počnu međusobna optuživanja. A ono što dijete treba – svako dijete, a pogotovo ono posebno – jest ljubav, u beskrajnim količinama. To je jedini jezik koji razumiju čak i oni koji ne znaju uzvratiti na isti način.

Kad god je to moguće, djeca sa smetnjama u razvoju ostaju u sustavu redovitog školstva. Žalosno je pritom da takva djeca vrlo često imaju jako nizak socijalni status u razredu. Drugim riječima, druga ih djeca ne vole – s jedne strane zato što učitelj takvoj djeci nužno mora posvećivati više pažnje, pa su ljubomorni, a s druge strane jer kopiraju često negativan stav svojih, blago rečeno, netolerantnih roditelja.

Mnogi roditelji djeteta s posebnim potrebama upadaju u zamku pretjerane popustljivosti i zaštite. Posvećuju mu se u mjeri da zanemare sve ostalo: sebe i sve oko sebe, pri čemu obično najviše stradaju ostali članovi obitelji. Nije rijetkost da takvo iskušenje slomi obitelj.

Izdvajanje djece s većim smetnjama u posebne ustanove je teško, ali nekad i jedino moguće rješenje, kako bi se radeći prema posebnom programu zadovoljile njihove potrebe. Takvih ustanova nema previše i djeca su u njima smještena internatski – dolaze iz različitih krajeva. U boljim ih varijantama roditelji odvode kući za vikend, a u onim najcrnjima zaborave na njih jer ih se srame.
Naravno, vrlo je lako optužiti roditelje za nebrigu i napuštanje posebne djece, no odgoj takvog djeteta može doista biti mukotrpna borba – izazov i iskušenje za koje jednostavno nisu svi spremni, ma koliko inače bili
'' dobri ljudi ''.