Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod

„Moje mišljenje je da film ima puno mana, ali je uspješno prikazao istinite zločine tijekom rata i izazvao osjećaje koji su potrebni kako bismo dublje razumjeli svoje majke, očeve, bake i djedove. Još dugo nakon što sam izišla iz kino dvorane ostala sam zatočena u tim napuštenim i uništenim ulicama paloga grada.“

Ema Šišmanović, 4. E

„Inače ne volim ratne filmove, ali ovaj me potaknuo na razmišljanje što su sve preživjele generacije tih godina. Dosad nisam toliko shvaćala težinu rata, gubitak članova obitelji, prijatelja, poznanika, slobode…“

Marija Obrovac, 4. E

„Najviše me se dojmila scena razdvajanja braće u hangaru i kad je srpski vojnik rekao –Bolji umiru prvi. Koliko ciljeva, želja i planova za budućnost su se ugasila jednom smrću, jednom nedužnom smrću. Koliko života okončano u jednom hangaru, u vlastitim kućama.“

Lorena Čolak, 4. E

„Ta šutnja dok su Josip i Sveto stajali pored auta, nakon što je Sveto spasio Josipa od sigurne smrti te oboje drže cigarete u rukama, jako me pogodila. Dva prijatelja na suprotnim stranama rata stoje jedan do drugoga prvi puta nakon dugo vremena, a jednom je osuđeno da ubije drugoga. Prvo su igrali nogomet, a sada se igraju rata.“

Laura Mesaroš, 4. E

„Možemo oprostiti, ali nikada zaboraviti. Rečenica je koja se nakon rata izgovara jako često. Nema se tu što opraštati. Mislim da istina leži duboko ispod zemlje u dušama i kostima poginulih. Ne mogu se pomiriti s tim da najveće ubojice, gnjide čovječanstva, hodaju zemljom, a iskreni hrvatski branitelji leže i spavaju zaboravljeni.“

Veronika Marijić, 4. E

„Što je to u ljudima koji imaju snage ubiti drugoga? Što ih je potaknulo na takve zločine? Kako čovjek koji nosi snajper u rukama ima srca njime oduzeti nekome život, nanijeti bol i patnju? Zar nemaju nimalo milosti, suosjećanja i ljudskosti? Ah, uspomene. Imaju li žrtve rata uspomene? Imaju, ali ih žele zauvijek zaboraviti.“

Anamaria Opačak, 4. E