Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod

Tema ovog novinarskog članka je stota obljetnica rođenja Vesne Parun. Vesna je najistaknutija hrvatska pjesnikinja, esejistica i dramska autorica druge polovine 20.st., te pripada među suvremene hrvatske pjesnike. Poezija je bila primarna domena V. Parun, no poslije druge knjige počela je pisati prozu i drame. Autorica je preko osamdeset knjiga, od toga objavljeno je preko šezdeset knjiga poezije i proze te četiri dramska djela. Osvojila je brojne nagrade i priznanja.  Kasnije piše dječje i satiračke pjesme. Svoju prvu pjesmu „Pramaljeće“  objavila je već s 10 godina u školskom časopisu „Anđeo čuvar“. 

Vesnin život

Vesna je rođena 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu blizu Šibenika. Ondje joj je otac radio kao činovnik u općini te je često premještan i ostajao bez posla. Bila je to brojna obitelj s četvero djece koja je živjela u teškim uvjetima, možemo reći na rubu siromaštva. Još od malih nogu navikla je na oskudicu. Majka Antica je od malih nogu u Vesnu usađivala ljubav prema čitanju. Vesna je bila odličan učenik u osnovnoj, kasnije i srednjoj školi. Početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, maturirala je  i upisala studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no studij prekida zbog rata. U to vrijeme brat joj odlazi u partizane gdje je ubrzo poginuo. Nakon toga je oboljevala, kasnije sve više. Vesnina prva ljubav bio je Bračanin Pjer Brešković, bjegunac iz vojske o kojem se brinula. Ljubav s Breškovićem traje do 1947. a završila kobno te je značajno utjecala na slabo pjesnikinjino zdravlje. Oboljela je od tifusa koji je dobila u vrijeme rada na pruzi, Brešković je završio na Golom otoku, a oženio se drugom ženom. U knjizi 'Noć za pakost' Vesna otvoreno piše o abortusu koji je počinila u noći između 21. i 22. lipnja 1941. godine, a otac nerođenog djeteta bio je Bračanin

(u vrijeme NDH abortus se kažnjavao smrću). Od 1962. do 1967. boravi u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Nakon toga vraća se u Zagreb i radi kao slobodna književnica, ubrzo napušta dom zbog zdravstvenih razloga i smješta se u Stubičkim Toplicama. Tamo je proslavila nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Provela je vrlo težak život, okušala patnje, gubitke najmilijih i stradanja te se potpuno predala književnom radu i postala prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi od književnosti i za književnost.

Umire 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

Vesnino stvaralaštvo

Vesna je bila drugačija zbog toga i neshvaćena, kao primjer imamo prvu pjesničku zbirku „Zore i vihori“ objavljenu 1947. godine. Zbirka je je bila drugačija od književnosti tog vremena, izdvaja se dominantnim pejzažnim motivima, metaforikama te subjektivnošću. Tema poezije su intimne i egzistencijalne teme tj. spoj modernizma i tradicije. Pisala je tužne pjesme o ljubavnoj patnji i samoći, ljubavi, položaju žena u društvu, ženama slobodnih i modernih svjetonazora, lažnom moralu, licemjerju, malograđanskom mentalitetu. Mnoge su je kolege smatrale ludom jer je pisala o duši. Vlastima je bila sumnjiva zbog disidentskog i buntovnog ponašanja. Neke od poznatih pjesama su: Crna maslina, vidrama vjerna, Sto soneta i brojne druge. Većina njenih pjesama su intimne, misaone i egzistencijalne pjesme. Intimne pjesme je opisivala u detalje i koristila bezbroj puta vulgarne i prostačke riječi, po čemu je i poznata.

                    „ Svaka je nova

                   Država djeva

                   Dok je ne s*ebu

                   Zdesna i slijeva.“     (V. Parun)

Jedan od najljepših ljubavnih stihova je pisala kada je bila „lijepa“; „Ti koji imaš nevinije ruke od mojih.“ iz ovoga možemo vidjeti njeno obraćanje drugoj ženi, ali bez mržnje već s razumijevanjem i molbom da usreći njena muškarca kada ona nije uspjela. Njezina zadnja najveća ljubav je Arap Adnan.. napustio ju je pred kraj života dok je boravila u S. Toplicama, navodno je napustio Zagreb, zbog ponovne patnje počela je pisati opake i prostačke pjesme. Jedan od najboljih prijatelja iz tog vremena kad je bila na liječenju  izjavio kako im je često pričala kako je nju i sestru otac zlostavljao i silovao. Jedna od zanimljivosti vezana za Vesnu da je imala čudesne proročanske i iscjediteljske moći, bavila se hiromantijom (proricanje iz dlanova). Neki od najbližih prijatelja kažu kako se često šalila, ali i znala primiti šalu na svoj ''račun''. Najviše šala je dobila zbog guše koju je imala po čemu je nekim bila poznata. Velik broj ljudi pamti je po jednom stihu:

„ U školi moglo se naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa.“

Kada je iscrpila riječi, na red su došle boje – slikala je, ali njezina snaga izričaja i ljubav prema književnosti nikada nije prestala. Zapamćena kao žena nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Vesna Parun je živjela za hrabru književnost, toplu književnost, koja je otpjevala najdublje i najskrivenije patnje njezina srca. Svoju tešku životnu priču slikovito opisala:

„Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…“

Spomen soba Vesne Parun

Na rodnome otoku Zlarinu ljubitelji poezije uredili su 2012. godine Vesni Parun spomen-sobu.

Vesna Parun uvijek je živjela protiv struje, bila je nepokolebljiva u nastojanju da živi od onoga što najbolje radi – od pisanja. Poznavanje prosjakinje Magdice, gradovi Vis, Šibenik, Split, Biograd na Moru, Zagreb, više od 60 knjiga poezije i proze, različite bolesti, nesretne ljubavi, vrlo težak život ispunjen samoćom obilježili su njezin životni vijek od 88 godina. Rad Vesne Parun cijenili su kako Hrvatskoj tako i u svijetu. Osvojila je Goranov vijenac, Nagrade „Vladimir Nazor“ i „Tin Ujević“, a njezina je poezija prevedena u petnaestak stranih knjiga u Poljskoj, Rusiji, Francuskoj i Švedskoj.

Parun je bila neprilagodljiva, vulgarna, antiprotivna, pravo čuđenje u svijetu, s rukama nevinijim od svih ostalih jer na njima nikada nije bilo tuđe krvi. U hrvatskoj kulturi gdje se cijeni pristojnost i nezamjeranje, Parun je bila bezobrazna, brutalno iskrena i na kraju svega – luda baba. To je najveći kompliment za nju jer je živjela u okruženju fine gospode koji su je neprekidno odbacivali i ponižavali. „U društvu svih književnih deminutiva, Vesna Parun bila je superlativ. Dakle, bila je naj.“

Nagrade i priznanja

    1948.: Nagrada Matice hrvatske za zbirku Pjesme

    1955.: Nagrada grada Zagreba za zbirku Crna maslina

    1959.: godišnja nagrada Vladimir Nazor,

    1968. Nagrada Grigor Vitez za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi

    1970.: Diploma za poeziju, Pariz

    1972.: Zmajeva nagrada za najuspješnijeg dječjeg pjesnika, Novi Sad

    1982.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo

    1995.: Maslinov vijenac i titula poeta oliveatus nakon ovjenčanja na manifestaciji Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani u Selcima na otoku Braču

    2002.: povelja Visoka žuta žita na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti;[2]

    2003.: Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju

    2003.: Plaketa "Dobrojutro, more", s pjesničkih susreta u Podstrani.

    2006.: Velika zlatna plaketa UBIUDR Podravka

    2010.: Europska književna nagrada (KOV)

Pjesnička rezidencija „Vesna Parun“

Kulturna udruga Fotopoetika iz Šibenika raspisala je natječaj za pjesničku rezidenciju 'Vesna Parun' na otoku Zlarinu. Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Prijavitelji moraju imati objavljenu barem 1 zbirku poezije, moraju imati najmanje 18 godina na datum podnošenja prijave, moraju biti hrvatski državljani te moraju održati barem jedno javno predstavljanje tijekom rezidencije.

Pa… krije li se netko među nama?