Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod

Vukovar –  europska poruka mira

Krhki anđeli

Duboke su ratne rane. Jesu li zacijelile?...

Djeca slobodno trče i love sunčane zrake po parku...

Dok Dunav ljubuje s desnom obalom, vjetar donosi smrad prošlosti…

Iz prošlosti vire spaljeni krovovi i kolona ljudi koji pognutih glava umorno koračaju Trpinjskom cestom. Djeca su, držeći za ruku baku ili majku (a neka i osamljena, raščupana, uprljana, zaplakana), čekala u redu za smrt. S oduzetim pravom na igračke, roditeljske poljupce i razonodu - ta nevina bića doživjela su duševno i tjelesno nasilje, iskorištavanje i uskraćivanje prava na život.

Otkud pravo agresoru miješati se u dječju privatnost, obitelj, dom i pri tomu napadati na čast i ugled djeteta?!

Dok su u svijetu dječaci igrali igre s loptom, a djevojčice češljale lutke, hrvatska djeca su se igrala s čahurama i ostacima oružja. Nisu se igrala u parkovima, na livadama ili ulicama. Igrala su se u skloništima uz urlike sirene koja najavljuje uzbunu i grmljavinu pušaka… Neprijatelj je gladno čekao razlog za napad i žedno iščekivao krv. Sve što su dobili kada „prođe“ opasnost su vijesti da je Vukovar pao i da tata sniva s anđelima. Suze s malenog, bijelog i uplašenog lišca sušio je povjetarac bogat bojnim otrovima. Poneki su se okrenuli molitvi i obratili Bogu…

Tko je tada djecu pitao za njihovo mišljenje? Dok su se zidovi rušili i kamenje pucalo, djeca su usnula u nadi da će novi dan donijeti mir. Jedina želja njihova mekoga srca bila je kada se probude - da ne bude rata, mržnje…

Ponekad bih poželjela da se osvajači nađu na pljusku kisele kiše. Ne zato što su i mojim sestrama i mome bratu unijeli nemir u mir djetinjstva, nego zato što su bili nečovječni…

Ali… Otkud mi to pravo?! Najgore je kada čovjek sam sebi odredi pravilo kojeg će se pridržavati, a daleko je od svih ljudskih prava.

Odrasli kao da nikada nisu mogli u potpunosti razumjeti djecu. Nasoljavali su rane. Malenim, suhim i drhtavim ustima - čak četiri godine - pružali su spužvu natopljenu žuči…  Pravda postoji. Sami će svoj otrov ispiti.

Nemarna je prošlost, ali ju ne smijemo zanemariti. Uvijek je spremna položiti crne, dugačke i hladne ruke na naš vrat i pričati nam svoje anegdote iako nijedna povijest nije vic.  

Možda svaki čovjek nema vremena ili strpljenja za razgovor i igru s djetetom, ali svakom čovjeku nevolja je itekako bliska. Dužnost svakoga od nas je promicati tjelesni i duševni oporavak djeteta čije se djetinjstvo ne može vratiti, pozlatiti, ali čija budućnost može ustati s bolesničke postelje, kao barokni dvorac grofa Eltza, kao ranjeni Vodotoranj…

Nakon svega što danas vidim i čujem o Vukovaru, odlučim se igrati proroka: zamišljam budućnost hrvatskoga Vukovara i Hrvata… Opet mi neka crna ptica sleti na rame pa plačem kao malo dijete. Tijelo mi je poput ledene kule, krv mi je vulkan, srce hrabri vitez, a duša ranjeni dobrovoljac… (a  mladima bih u baštinu ostavila Ujevićevu kristalnu kocku vedrine).

PORUKE KRHKIH ANĐELA

Mladi… Bijahu djeca, a sada su mladi ljudi. Nekada uplakani, a sada nasmijani gledaju u zgrade uskrsloga grada. Nježno, ali hrabro, za ručicu drže svoju djecu i vode ih u let slobode… Što ratna djeca danas vide oko sebe?  Trenuci su bogati emocijama pa u njima ne vide samo bijele golubice i nasmijana lica nego i bijele križeve… iskrivljavanje lica svoje  nacionalne, časne povijesti… krhki vukovarski mir…  Mir za sutone koji nadolaze!  

Krhkost žele zamijeniti sigurnošću. Žele ostvariti pravo na rad. Žele sigurnu egzistenciju,  miran san… Posao, plaća = mir u kući… mir koji se u koncentričnim krugovima širi na susjeda, ulicu, grad, našu državu, na Grčku, Španjolsku… 

Mirotvorci… potrebni su i u ratu i u krhkom miru.

Mirotvorci… (njihovo je kraljevstvo nebesko).

Treba krenuti dalje, ali ne zaboravljati prošlost… (Povijest je učiteljica života.)

Na  mladima svijet ostaje.

A mladima trebaju stipendije: za obrazovanje, europsko i svjetsko (ne bi li se pojavio novi nobelovac, novi Lavoslav Ružička); za učenje, usavršavanje znanja stranih jezika kako bismo, u miru, svijetu pokazali Vučedol, arheološko nalazište svjetskog značaja – vučedolsku kulturu; srednjovjekovne zidine Iloka, iločka vina; Matoša u Tovarniku, Matoša - Hrvata i europejca… (još s kraja devetnaestoga i početka dvadesetog stoljeća).

Teče i teče mutni Dunav. Ne gubi silinu.

Šuruje i ljubuje sa susjedima (njeguje dobrosusjedske odnose).

Kud li šumi -  iz Vukovara prenosi poruke mira (a ne rata), stvaranja (a ne razaranja), života (a ne smrti); prenosi poruke o potrebi ostvarivanja prava na rad – što bi brže dovelo do tolerancije (a ne mržnje), do europske budućnosti Vukovara.