Gospodarska škola Varaždin

Čevo – „zagorski Klek“ 

Svanulo je sunčano jutro,  a planinari Gospodarske škole uputili su se na Čevo. Vlakom iz Varaždina krenuli smo u 6.55  prema selu Krušljevcu, koje nam je ujedno bilo i prvo odredište na putu do planine koju, zbog stjenovite građe zovu i „zagorski Klek“. Nakon iskrcavanja  iz vlaka, laganim hodom krenuli smo prema selu Podevčevu, gdje je bila i prva kraća stanka. Planina Čevo koja se iz daleka činila manjom postajala je sve većom, ali to nikako nije zabrinjavalo planinare, bili su spremni na svakakve izazove koje donosi uspon na Čevo. Odmah na početku planine, znali smo da uspon neće biti lak. Vjetra gotovo da nije ni bilo, a sunce je već odavno izašlo i obasjavalo obronke planine. Vođeni prof. Mihalinom vrlo lako smo svladavali prve korake, no postajalo je sve teže i teže. Uz kraće stanke polako smo se penjali metar po metar. Iako smo se penjali oko četrdesetak minuta činilo se kao cijela vječnost, nikako da stignemo do vrha. Već pri samom vrhu jedva smo pomicali noge, vrlo skliske stijene nikako nam nisu dopuštale da ubrzamo korak i što prije stignemo na vrh. No upornošću i to smo uspjeli. Stigli smo na prvi vrh koji se nalazio tek na pola puta onoga što smo još trebali proći. Tu smo se malo duže zadržali kako bi odmorili noge i uživali u pogledu. Zapazili smo kip svetog Antuna i nismo mogli vjerovati da je na vrh donesen ljudskim rukama, a teži oko 400 kg. Nakon stanke krenuli smo dalje do glavnog vrha. Put više nije bio toliko strm i težak te smo se odmah  lakše i brže kretali. Budući da na tom vrhu, gdje je izmjerena najviša nadmorska visina od 562 metra, nije bilo mjesta za sve nas, brzo smo krenuli dalje, prema trećem odredištu.

Oduševila nas je prirodna ljepota i biljke koje su neki od nas možda prvi put vidjeli, iako ih još uvijek nema mnogo. Napokon treće odredište gdje smo se duže zadržali budući da nam je ostalo još mnogo vremena do polaska kućama.  Taj treći vrh zvani „balkon“ bio je lijepo uređen, a pogled je bio još ljepši. Pred nama je bio pregled gotovo cijele Varaždinske županije.  Na vrhu se nalazio i križ koji se također vidi i s podnožja planine. Kako ne bi bilo jednostavno, prema prvom vrhu vraćali smo se drugim putem. To nam nije bio problem, budući da smo se uglavnom spuštali niz planinu. Bilo je tu i padova, no ništa strašno. Profesorice je zainteresirao pasji luk kojeg je bila puna šuma, te su zaostajale za nama. No one, već iskusne planinarke, brzo su nas dostigle. Budući da smo znali da više nema penjanja, ništa nije bilo teško, tu i tamo  čula se i pokoja pjesma. Neki već pomalo izmoreni, a neki puni snage nakon silaska s planine očekivali su novu stanku i osvježenje prije polaska. Ponovno smo  krenuli prema Krušljevcu gdje smo čekali vlak za Varaždin. Bogatiji za jedno novo iskustvo,  i boljom kondicijom krenuli smo svojim kućama, nestrpljivo iščekujući novi planinarski izazov.

                                                                          Marina Šinjori (3.C)