Nevoljko sjedim u svoja četiri pastelno zelena zida i u jednakim vremenskim intervalima prevrćem po starim slikama. Naiđem na sliku petero dragih ljudi iz 2008. godine. Poželim da se oko mene otvori neki prolaz u paralelni svijet i da zakoračim u taj trenutka. Nas petero, na drvenoj klupi nekog strogog rezervata, nisam zapamtila kojeg, samo sam zapamtila trenutak, sjedimo i kao da smo utekli iz gladi, zobljemo po preprženom pomfriju i pečenim kobasicama. Imam deja vu. Vjerojatno sam i u nekom prošlom životu poželjela isto. Ne sjećam se zvukova, ni tema, sjećam se samo slika, naših veselih, nevinih lica.
Nostalgično otvaram poštu i pišem: „ Draga Lorena, kopam po starim slikama i naiđem na jednu koja ti osobito nije draga. Prilažem ti je u privitku da ti pokvari dan i razveseli dušu. Usput ti želim sve najbolje u Novoj 2014. godini, pregršt zdravlja i veselja. Inače? Kako si, stara? Nadam se da ti je lijepo tamo gdje jesi, iako ja, iskreno, nikad ne pohvatam di si. Ostaj mi dobro, ne znam hoćemo li, ali ako se ikad susretnemo, idemo na rakiju. Ostaj mi dobro, do idućeg susreta- zbogom. “ Nakon nekoliko trenutaka, Lorena je odgovorila: „Ha-ha, uvijek tu najgoru sliku! Pa gdje si Barbi, šta ima? Hvala ti puno, i tebi sretna Nova i sve najbolje. Ja sam u Vancouveru. Rakija može.“ Ne čudeći se kratkoći njezina odgovora, odgovaram joj: „Moram priznati kad te ovako netko, tko nije svakodnevno s tobom, pita što ima kod tebe, mislim se- otkud da počnem? Krenut ću s onim, pro-forme, odgovorima. Škola, stoji na mjestu još otkako sam izašla zadnji dan u prosincu. Valjda će biti nešto od mene. Ako se preko noći obogatim, garant ćeš znat za mene. Zdravlje, evo još vršim detoksikaciju od silnog šećera i masnoća što sam unijela u sebe ovih blagdana. No, nije baš da se može odoljeti majčinoj sarmi i čupavcima. Sve ostalo, da ti počnem govoriti, djeluje mi nekako površno, valjda će i za to biti prilike jednom u životu. Ajde sad ti meni objasni, kako si ti iz Sarajeva, preko Knina i drugih gradova, koje nisam zapamtila, završila u Vancouveru. Iz moje usidrene perspektive, još od godine Gospodnje 1997., to mi se čini kao izuzetno zanimljiv životopis. Mora da je lijepo imati poznanike i prijatelje diljem svijeta. Ja sam lomila jezik dok sam ti izgovorila prezime prvi put, kako je tek njima? “
Očekujem njen odgovor. Prolaze minute, ništa. Tko zna što ona sad radi. Otišla je i prije nego što sam uspjela proživjeti uspomenu s njom. Zamišljam, da je ostala, bili sad sjedile pred kućom, gledale zalazak sunca, pile jeftino vino i osjećale smrad malenog ustajalog grada. Bili ja ikad zaželjela biti s njom na drugom kraju svijeta? Bili ona ikad željela ostati u ovom malenom dijelu, svjetske geopolitičke pozornice? Možda na njoj ima više strahova, čemera i snobizma nego bilo gdje na kugli zemaljskoj. Lorena mi još nije odgovorila. Kod nje bi, po mom proračunu, trebalo biti 07:58. Kod nje sviće novi dan, nova prilika. Moj se gasi, već u 16:58, na ulicama nema ni psa. Osjećam vonj cesta i magle. Zvuk posljednjeg vlaka. I njemu se žuri napustiti ovo mjesto, kao i meni. Hoće li gdje drugdje biti bolje? Vlak će se sutra ponovno vratiti, možda se i Lorena poželi vratiti, no moje neobuzdano srce želi iskočiti iz prsnog koša i doskakutati van granica ovoga grada, van granica ustajalih cesta, prostorija i ljudi. No moje noge se ne miču, kažu- još nije vrijeme. Strpljenje mi je mana, užasno me proždire iznutra i bojim se da kad jednom odem, otići ću predaleko, vidjet ću previše i poželjet ću se vratiti, a u Nigdjezemsku se nikako ne želim vratiti. Kako kažu, u tami najbolje shvaćaš što je svjetlost, a ljepota svijeta je zasjenjena strahom koje gaji naše društvo, po svemu onome što je servirano u crnoj kronici. Bombaši samoubojice, poplave, otmice, ubojstva, razbojstva, ebola, rak, sve servirano na srebrnom pladnju straha. Jednom je gospodin profesor rekao: "Promatrajući desetljećima ljude i događaje, zaključio sam da su određeni mentalni obrasci duboko ukorijenjeni, da je navika uzrujanog brundanja i besplodnog jadikovanja, navika grintanja i međusobnog gloženja, toliko raširena koliko je raširena i nevoljkost za poduzimanje konkretnih koraka za rješavanje konkretnih problema." I dalje mu skidam kapu. A svijet je tako lijep.
Barbara Grgić
Priča o meni počinje 14.siječnja 1994. u Hrvatskom novčanom zavodu u Zagrebu. Zovem se Hrvatska Kuna. Legenda kaže da sam kovana po pravilima medaljerskog kovanja, odnosno, da, kad se vrtim oko svoje osi, vide moje lice i naličje u uspravnom položaju.
Moje prvo putovanje je bilo u Hrvatsku narodnu banku gdje sam prošla različita ispitivanja. Odnijeli su me u prvu poslovnicu i upoznali me s mnogo prijatelja. Razlikovali smo se po težini, promjeru i debljini pločice. Oni malo manji su se zvali lipe. Neki moji prijatelji su imali grešku pa su vraćeni u zavod, gdje je sve počelo. Moj prvi vlasnik je bio neki poslovni čovjek, vlasnik mene i kožnog novčanika u kojemu sam ja našla mjesto uz neke, pomalo drukčije kovanice, kasnije sam saznala da su se zvale funte. Na jednom smo putovanju prošli mnogo različitih država, uskoro su nam se pridružili bjeloruski rubalj i cent, bosanska marka i fening, bugarski lev i stotinka, češka kruna i haler i mnogi drugi putnici. Putem do Londona, nismo se zaustavljali previše, samo bi čovječuljak pokupio koju kovanicu i nastavili bismo vožnju. Stigavši u London, ostavio nas je na velikom drvenom, rekla bih, hrastovom stolu i pozvao svoju ženu. Prilazio nam je pokazavši na mene i govorivši: "Pogledaj, radi ove sam putovao skroz do Hrvatske, ona mi je posljednja u kolekciji! Gospodin je na stol izvadio veliki fascikl s urezanim inicijalima A.L . U fasciklu su se nalazili bahreinski dinari, burdunski franak, gvajanski dolar, markonanski dirham i mnogi drugi. Čovječuljak je bio svjetski putnik i kolekcionar, ne samo kovanica, nego i markica iz mnogih zemalja svijeta. Sve je to imao uredno posloženo, po imenu, veličini i vrijednosti u svojim fasciklima koje bi potom stavljao u neki zidni ormar. Satima bi pod svjetlom lampiona proučavao najsitnije dijelove markica i kovanica. Sjećam se kako je zurio u mene dok je obavljao, tzv. sistematski pregled. Vidjela sam mu svaku crticu u šarenici oka. Blago se nasmijao i položio me u jedan od svojih albuma. Samo je ponekad otvarao album i sa zadovoljstvom se smješkao.
Imala sam sreću što sam završila u toplom i udobnom albumu. Priča se da mnoge kovanice u danu prijeđu mnogo ruku, novčanika, džepova, torbica. Ponekad opadnu na pod pa ako padnu na lice, vlasnici kažu, da su im donijele sreću. Ponekad ih se šutne pa završe u kanalizaciji ili u nekom zabačenom kutku. Čudan je život malenih kovanica.
Barbara Grgić
veljača, 2014.
