Moja borba s vjetrenjačama

Borba s vjetrenjačama je, kažu, uzaludna borba protiv nekih stvari. Po meni, niti jedna borba nije uzaludna, naročito ako nam je bitan sam ishod. Ali isto tako, dođe vrijeme kada moramo znati zaustaviti se i stati, te pustiti ''vjetrenjače'' da odrade svoje. Borba nas iscrpi, a uzaludna borba bez rezultata baš i ne predstavlja poticaj. Ni najizdržljivijima, a niti najupornijima. Netko je to lijepo sročio: „Ponekad je to kao ulijevanje vode u posudu koja je šuplja. Ulijevaš i ulijevaš, a nikako da je napuniš… čak ni do pola.“

Ishodi naših borbi neće se isto reflektirati na sve. Uvijek će tu biti ljudi koji će te hvaliti za ostvareni cilj, ili će ti dati podršku ako nisi uspio, a s druge strane će stati ljudi koji će te svojim komentarima pokušati obeshrabriti, ili „pokopati“. Ljudi su takvi. A život… „Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“ (Ivo Andrić) Doduše, ne vraća nam život samo ono što mi drugima dajemo. Često puta od ljudi zadobijemo takve udarce, pa oni sami postaju našim vjetrenjačama. Oni mogu predstavljati naše uzaludne borbe ili borbe općenito, ali sve ovisi o nama samima. Ako već možemo izbjeći odbijanja, uvrede, nesporazume i dr. zašto ne? Samim time vraćam se na to da smo sami sebi  vjetrenjače. Baš kao što je Pitagora izjavio: „Život je nalik na Olimpijske igre: jedni tuguju, drugi gledaju, treći se bore.“ Iz dana u dan borimo se sami sa sobom ili sa stvarima koje stavljamo pred sebe. Sve je to u psihi. Ako ljudi nešto vide kao borbu koja je bezizlazna, već su se psihički predali. Jednostavno, preplaše se i odustanu. Jednom je Ivo Andrić rekao: „ Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali, a nije trebalo. Trebalo je živjeti.“ Upravo to! Zašto bismo bili pesimisti kada sve možemo sagledati sa druge strane? Još sam mlada i moje borbe s vjetrenjačama tek su male svakodnevne stvari s kojima se učim nositi. Jer, ako se ljudi u mladosti nauče nositi s malenim stvarima, kasnije će lakše savladati one veće, kao i borbe koje se nađu pred njima.       

Nastojim svaku svoju „borbu s vjetrenjačama“ staviti pred samu sebe jer je s razlogom baš tu, u mom životu, te se prema njoj odnosim kao optimist. Uvijek s „napola punom“ čašom, a nikada „napola praznom“.

„Kad pogledam unazad na sve brige, sjetim se priče o starcu koji je na samrti rekao da je u životu imao puno briga od kojih se većina nije dogodila.“ Što još nadodati na riječi Winstona Churcila, osim da je privilegija života biti svoj. (Joseph Campbell)

Sara Filipa Delić 2c

veljača, 2013.