Bernardin Frankopan sin je Stjepana III. i Ižote d’Este. Otac ga je 1469. godine poslao na dvor cara Fridrika III: u Graz. S carem je 1470. godine boravio u Ljubljani i Koruškoj. Poslije je bio pristaša kralja Matije Korvina te je u povjerenstvu koje je 1476. godine iz Napulja dovelo Korvinovu drugu ženu Beatricu, kćer kralja Ferdinanda I., koji je Bernardina imenovao vitezom. Oženio je Beatricinu rođakinju, princezu Lujzu Aragonsku. Tih godina ratuje za Korvina po Fridrikovoj Kranjskoj, ali se suprotstavio i kralju Matiji Korvinu kada je ovaj oduzeo Frankopanima grad Senj.

Stjepan III. je za sebe i Bernardina 1481. godine uspio dobiti kraljevu potvrdu za posjede, gradove i kaštele: Modruš, Tržac, Vitunj, Plaški, Ključ, Ozalj, Ribnik, Dubovac, Zvečaj, Grobnik, Vinodol, Grižane, Belgrad, Kotor, Drivenik i Hreljin te luku Bakarac.

Veze s kraljem Matijom, koji mu je 1488. godine potvrdio njegove posjede, učvrstio je zarukama svoje kćeri Marije Magdalene s kraljevim rođakom Matyasom. Bernardinova kći Beatrica udala se 1496. godine za nezakonita kraljeva sina, za hercega i bana Ivaniša Korvina.

U dinastijskim borbama nakon smrti Matije Korvina (1490.), Bernardin je na strani njegova sina Ivaniša, ali se kasnije priklanja kralju Vladislavu II. Jageloviću. Bio je potpisnik povelje kojom su hrvatski i slavonski staleži prihvatili odredbe Požunskog mira iz 1491. godine.

Posebnu pažnju posvetio je borbi za povrat Senja (koji je 1469. godine Frankopanima oteo kralj Matija Korvin). Senj je imao vrlo važan položaj pa je bio interes vladara, banova, papa, Mlečana. Turci od početka 1460-ih sustavno pustoše frankopanska imanja, posebno Bernardinova, koja se nalaze na putu prodora za Kraljsku, Austriju, Istru.

U borbama u Hrvatskoj i Bosni Bernardin sudjeluje od 1470-ih do kraja života, a 1493. godine se jedva spasio s Krbavskog polja kada je teško poražena hrvatska vojska.

Kad su Turci sve više počeli navirati prepušta Modruš krajiškoj obrani, ali ga ne pušta jer je započeo graditi Ogulin. Iako je već bez novaca, odbija povoljne turske ponude. Nakon što je kralj Vladislav II. počeo 1504. godine pobolijevati, a iste godine u listopadu umire Ivaniš Korvin, nastojao je Bernardin osigurati hrvatsko-ugarsko prijestolje svom unuku Krsti, sinu Beatrice i Ivaniša Korvina, a za to je tražio i potvrdu Mletaka. Međutim, dječak Krsto uskoro umire.

Povezuje se s I. Zapoljem, erdeljskim vojvodom, koji je na sličan način ugrožen od Turaka, ali još ima znatnu materijalnu i vojnu snagu. Nije uspio dobiti pomoć za Hrvatsku 1522. godine osobnim istupom pred vijećem i duždem Grimanijem u Veneciji, ni pred njemačkim državnim saborom i nadvojvodom Ferdinandom Habsburgovcem u Nürnbergu, 19. studenog, gdje je održao povijesni govor u kojem govori i:

«Ja dođoh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom riječi navijestim kolika pogibao prijeti od Turčina najprije Hrvatskoj, a zatim preko nje i našim zemljama u susjedstvu Hrvatske i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva, da već jednom podate pomoć toj zemlji koja, čemu nema nigdje primjera, sama odbija turske navale sve od onoga dana kada je Carigrad pao...».

 U borbama za ugarsko-hrvatsku krunu, nakon sloma ugarske vojske na Mohačkom polju 1526. godine, s Krstom I. i dijelom hrvatskog plemstva bira 1527. godine Zapolju za kralja, a protivnik je Ferdinanda kojeg drugi dio hrvatskog plemstva izabire za kralja.

Bernardin je u frankopanskoj tradiciji njegovao hrvatski jezik i glagoljsko pismo. Primož Trubar ističe da je imao skriptorij kojemu je zapovjedio da prevede Bibliju na hrvatski, a taj se prijevod koristio i u protestantskim izdanjima; a biskup je Šimun Kožičić Benja na Lateranskom koncilu naglasio Bernardinovu načitanost i pismenost. Dao je sastaviti i Urbar modruški iz 1486. godine.