Osnovna škola Ljubešćica

Podijeljeni u manje grupe učenici i učitelji imali su priliku sudjelovali u brojnim aktivnostima kroz koje su se mogli upoznati s načinom života paraolimpijaca i invalidnih osoba općenito.

Učenici nižih razreda poslušali su edukativnu bajku prigodnog sadržaja, dok su svi učenici mogli pogledati film Peking o sudjelovanju naših paraolimpijaca na Paraolimpijskim igrama u Pekingu. Poslije filma učenici su Nikoli Brljaniću, paraolimpijcu-stolnotenisaču  postavljali razna pitanja. Kako što prije proći teren s preprekama, hodati na štakama, proći prepreke s povezom na očima, samo su neke od aktivnosti koje su učenici mogli isprobati. Mogli su zaigrati i stolni tenis na način kako to rade paraolimpijci i Ivica Vugrinec. Svaka aktivnost trajala je 30 minuta,  učenici su se izmjenjivali kako bi prošli cijeli ciklus, a kroz program su ih vodili volonteri Crvenog križa gimnazije Sisak.

Nakon cjelodnevnog druženja s paraolimpijcima učenici su zaključili da, uz manje ili više truda, svi mogu uspjeti u životu te da ljudi s invaliditetom nisu nikakva iznimka.

Intervju s paraolimpijcem Nikolom Brljanićem

Oni to mogu!

Kada i kako ste postali invalid?

Nikola: Doživio sam prometnu nesreću 2001. godine na Varaždin-brijegu. Ne sjećam se kako se sve zbilo, ali znam da je bilo vrlo sklisko jer je cesta bila ledena. Sigurno sam bio u nesvjesti oko 10 minuta jer kad sam se probudio, hitna je već stigla...

Koliko je trajaoVaš oporavak?

Nikola: Oporavak je trajao oko 8-9 mjeseci. Prva dva mjeseca sam bio u bolnici u Zagrebu gdje mi je bilo užasno teško. Ruke i noge bile su mi skroz oduzete tako da se nisam mogao ni pomaknuti. Nakon tri mjeseca sve je postajalo lakše. Bio sam u Vraždinskim toplicama gdje sam mnogo vježbao, pa evo, sada su mi ruke ponovno sposobne za neke radnje.

Kako se Vaša obitelj nosi s Vašim ozljedama?

Nikola: U početku je bilo vrlo teško. Svi su bili vrlo zabrinuti i preplašeni, ali s vremenom su uspjeli prihvatiti sve što se dogodilo. Sada je sve opet normalno.

Zašto ste odabrali baš stolni tenis kao svoju svakodnevnu aktivnost?
 

Nikola: Moja kolegica, koja je, također, u kolicima duže vrijeme nego ja, trenirala je stolni tenis pa sam tako i ja nakon nesreće dobio volju za treniranjem.

Od kad trenirate stolni tenis?

Nikola: Stolni tenis treniram od 2005. godine. Budući da sam državni prvak u svojoj kategoriji, sudjelovao sam na mnogim natjecanjima. Čak sam sudjelovao i na svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu prije dvije godine. Bio sam u mnogim zemljama: Mađarskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji, Austriji, Južnoj Koreji, Njemačkoj, Rumunskoj...

Koliko je sport važan u Vašem životu?
Nikola: Jako puno jer pozitivno utječe na moje zdravlje. Baveći se sportom, osjećam se bolje.

Koliko često trenirate?

Nikola: Dosta. Najmanje pet puta na tjedan jer kao što sam rekao, kad se bavim sportom, osjećam se bolje.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Nikola: Hmmm... U 9 sati počinje trening koji traje oko 2-2 i pol sata., poslije treninga odmor (većinom sam na kavi s prijateljima), slijede vježbe s fizioterapeutom i tako mi prođe dan!

Koliko Vam je važna podrška obitelji?

Nikola: Obitelj mi jako puno znači. Uvijek su uz mene i podržavaju me u svakoj odluci.

Trenirate li još nešto osim stolnog tenisa?

Nikola: Pa, ne. Pokušao sam trenirati atletiku (bacanje diska, kugle, koplja...), ali pošto za to treba mnogo, mnogo snage i napornih sati treninga, odustao sam. Stolni tenis mi se najviše svidio.

Što Vas najviše veseli u životu?

Nikola: Zabava (fešta) s prijateljima, druženje s obitelji, trening...

Što Vam daje snagu za borbu sa svakodnevnim izazovima?

Nikola: Doživjevši nesreću, imao sam sreće što sam se već i prije bavio sportom; trenirao sam nogomet pa mislim da mi je to pomoglo pri oporavku koji je bio dug, naporan i težak...

Iz razgovora s Nikolom Brljanićem saznali smo mnogo zanimljivosti iz života osoba s invaliditetom. Sada znamo da im nije lako. Umjesto da ih žalimo, podržimo ih u svemu što rade i budimo uvijek svjesni činjenice: Oni to mogu!

                                                                       Ivona Sakač, 8. r.