Kako je umro pjesnik

U hladnoj jesenskoj noći, uz slabi plamen svijeće, on je pisao.

Pisao je kao da sama Erato sjedi na njegovom prozoru i sjetno govori o ljubavima koje sreće kroz svoj božanski život. Tužne, kratke, bolne,...

Riječi su navirale u njegov um, a pero je tkalo poeziju...

Suze i znoj kapale su na požutjeli papir dok su mu se prsti žarili. Zadnji stih, tužan i bolan, prekinuo je njegovo mučenje. Utrnuvši plamen svijeće prstima, izašao je u noć velegrada.

S ružom među prstima i požutjelim papirom u džepu, čuvajući ga kao neko neprocjenjivo blago, gazio je mračnim ulicama stežući kaput i misleći o njoj, svojoj jedinoj pravoj Muzi.

Njezina ljubav je bila kao trn na ruži, tjerajući onog tko ju nosi da prokrvari.

Stepenice do nje...

Blatne kamene stube vode do njene trošne kućice, a pred vratima široka lokva. Ugazi u lokvu, čučne i gurne pjesmu pod njena vrata. Ostavi ružu na prozoru, pokuca dvaput i pojuri u mrak.

I lutajući gradom stigne na klupu s koje je vidio velegrad u punom blještavilu... Koliko je velik taj grad, a ljudi u njemu hladni i odsutni... I nitko ne mari za onog drugog već samo ide svojim putem.

U osvit zore, dok se sunce lijeno uzdizalo iznad grada, on se umirio i zaspao...

A, ona? Njegova jedina prava Muza? Potrgala je pjesmu i bacila u kaljužu ni ne pročitavši je.

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Sjena ili Notturno

Sjena u kaputu

napušta stari vlak.

Pogledom pretražuje perone –

nitko ga ne čeka.

Hladnoća se uvlači u kaput njegov;

steže ga rukama čvršće.

I nastavlja sjena  putem kojim vlada mrak.

I pogledava prema nebu;

tu i tamo bljesne pokoja zvijezda...

Sve je tako, u jedan mah,

veliko i malo na tom platnu

koje tone u san.

I hoda sjena,

korak po korak,

ulazi u napušteni grad.

Sve je tiho i pusto...

I snažan je mrak.

I slabašna su svjetla.

I čuje se koraka njegovih jeka.

Vidi uvenulo, blijedo cvijeće.

Vidi slomljene grane.

O, kako je sam...

I sjena

I ovaj grad...

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Kako je umro pjesnik

U hladnoj jesenskoj noći, uz slabi plamen svijeće, on je pisao.

Pisao je kao da sama Erato sjedi na njegovom prozoru i sjetno govori o ljubavima koje sreće kroz svoj božanski život. Tužne, kratke, bolne,...

Riječi su navirale u njegov um, a pero je tkalo poeziju...

Suze i znoj kapale su na požutjeli papir dok su mu se prsti žarili. Zadnji stih, tužan i bolan, prekinuo je njegovo mučenje. Utrnuvši plamen svijeće prstima, izašao je u noć velegrada.

S ružom među prstima i požutjelim papirom u džepu, čuvajući ga kao neko neprocjenjivo blago, gazio je mračnim ulicama stežući kaput i misleći o njoj, svojoj jedinoj pravoj Muzi.

Njezina ljubav je bila kao trn na ruži, tjerajući onog tko ju nosi da prokrvari.

Stepenice do nje...

Blatne kamene stube vode do njene trošne kućice, a pred vratima široka lokva. Ugazi u lokvu, čučne i gurne pjesmu pod njena vrata. Ostavi ružu na prozoru, pokuca dvaput i pojuri u mrak.

I lutajući gradom stigne na klupu s koje je vidio velegrad u punom blještavilu... Koliko je velik taj grad, a ljudi u njemu hladni i odsutni... I nitko ne mari za onog drugog već samo ide svojim putem.

U osvit zore, dok se sunce lijeno uzdizalo iznad grada, on se umirio i zaspao...

A, ona? Njegova jedina prava Muza? Potrgala je pjesmu i bacila u kaljužu ni ne pročitavši je.

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Sjena ili Notturno

Sjena u kaputu

napušta stari vlak.

Pogledom pretražuje perone –

nitko ga ne čeka.

Hladnoća se uvlači u kaput njegov;

steže ga rukama čvršće.

I nastavlja sjena  putem kojim vlada mrak.

I pogledava prema nebu;

tu i tamo bljesne pokoja zvijezda...

Sve je tako, u jedan mah,

veliko i malo na tom platnu

koje tone u san.

I hoda sjena,

korak po korak,

ulazi u napušteni grad.

Sve je tiho i pusto...

I snažan je mrak.

I slabašna su svjetla.

I čuje se koraka njegovih jeka.

Vidi uvenulo, blijedo cvijeće.

Vidi slomljene grane.

O, kako je sam...

I sjena

I ovaj grad...

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Kako je umro pjesnik

U hladnoj jesenskoj noći, uz slabi plamen svijeće, on je pisao.

Pisao je kao da sama Erato sjedi na njegovom prozoru i sjetno govori o ljubavima koje sreće kroz svoj božanski život. Tužne, kratke, bolne,...

Riječi su navirale u njegov um, a pero je tkalo poeziju...

Suze i znoj kapale su na požutjeli papir dok su mu se prsti žarili. Zadnji stih, tužan i bolan, prekinuo je njegovo mučenje. Utrnuvši plamen svijeće prstima, izašao je u noć velegrada.

S ružom među prstima i požutjelim papirom u džepu, čuvajući ga kao neko neprocjenjivo blago, gazio je mračnim ulicama stežući kaput i misleći o njoj, svojoj jedinoj pravoj Muzi.

Njezina ljubav je bila kao trn na ruži, tjerajući onog tko ju nosi da prokrvari.

Stepenice do nje...

Blatne kamene stube vode do njene trošne kućice, a pred vratima široka lokva. Ugazi u lokvu, čučne i gurne pjesmu pod njena vrata. Ostavi ružu na prozoru, pokuca dvaput i pojuri u mrak.

I lutajući gradom stigne na klupu s koje je vidio velegrad u punom blještavilu... Koliko je velik taj grad, a ljudi u njemu hladni i odsutni... I nitko ne mari za onog drugog već samo ide svojim putem.

U osvit zore, dok se sunce lijeno uzdizalo iznad grada, on se umirio i zaspao...

A, ona? Njegova jedina prava Muza? Potrgala je pjesmu i bacila u kaljužu ni ne pročitavši je.

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Sjena ili Notturno

Sjena u kaputu

napušta stari vlak.

Pogledom pretražuje perone –

nitko ga ne čeka.

Hladnoća se uvlači u kaput njegov;

steže ga rukama čvršće.

I nastavlja sjena  putem kojim vlada mrak.

I pogledava prema nebu;

tu i tamo bljesne pokoja zvijezda...

Sve je tako, u jedan mah,

veliko i malo na tom platnu

koje tone u san.

I hoda sjena,

korak po korak,

ulazi u napušteni grad.

Sve je tiho i pusto...

I snažan je mrak.

I slabašna su svjetla.

I čuje se koraka njegovih jeka.

Vidi uvenulo, blijedo cvijeće.

Vidi slomljene grane.

O, kako je sam...

I sjena

I ovaj grad...

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Kako je umro pjesnik

U hladnoj jesenskoj noći, uz slabi plamen svijeće, on je pisao.

Pisao je kao da sama Erato sjedi na njegovom prozoru i sjetno govori o ljubavima koje sreće kroz svoj božanski život. Tužne, kratke, bolne,...

Riječi su navirale u njegov um, a pero je tkalo poeziju...

Suze i znoj kapale su na požutjeli papir dok su mu se prsti žarili. Zadnji stih, tužan i bolan, prekinuo je njegovo mučenje. Utrnuvši plamen svijeće prstima, izašao je u noć velegrada.

S ružom među prstima i požutjelim papirom u džepu, čuvajući ga kao neko neprocjenjivo blago, gazio je mračnim ulicama stežući kaput i misleći o njoj, svojoj jedinoj pravoj Muzi.

Njezina ljubav je bila kao trn na ruži, tjerajući onog tko ju nosi da prokrvari.

Stepenice do nje...

Blatne kamene stube vode do njene trošne kućice, a pred vratima široka lokva. Ugazi u lokvu, čučne i gurne pjesmu pod njena vrata. Ostavi ružu na prozoru, pokuca dvaput i pojuri u mrak.

I lutajući gradom stigne na klupu s koje je vidio velegrad u punom blještavilu... Koliko je velik taj grad, a ljudi u njemu hladni i odsutni... I nitko ne mari za onog drugog već samo ide svojim putem.

U osvit zore, dok se sunce lijeno uzdizalo iznad grada, on se umirio i zaspao...

A, ona? Njegova jedina prava Muza? Potrgala je pjesmu i bacila u kaljužu ni ne pročitavši je.

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Sjena ili Notturno

Sjena u kaputu

napušta stari vlak.

Pogledom pretražuje perone –

nitko ga ne čeka.

Hladnoća se uvlači u kaput njegov;

steže ga rukama čvršće.

I nastavlja sjena  putem kojim vlada mrak.

I pogledava prema nebu;

tu i tamo bljesne pokoja zvijezda...

Sve je tako, u jedan mah,

veliko i malo na tom platnu

koje tone u san.

I hoda sjena,

korak po korak,

ulazi u napušteni grad.

Sve je tiho i pusto...

I snažan je mrak.

I slabašna su svjetla.

I čuje se koraka njegovih jeka.

Vidi uvenulo, blijedo cvijeće.

Vidi slomljene grane.

O, kako je sam...

I sjena

I ovaj grad...

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Kako je umro pjesnik

U hladnoj jesenskoj noći, uz slabi plamen svijeće, on je pisao.

Pisao je kao da sama Erato sjedi na njegovom prozoru i sjetno govori o ljubavima koje sreće kroz svoj božanski život. Tužne, kratke, bolne,...

Riječi su navirale u njegov um, a pero je tkalo poeziju...

Suze i znoj kapale su na požutjeli papir dok su mu se prsti žarili. Zadnji stih, tužan i bolan, prekinuo je njegovo mučenje. Utrnuvši plamen svijeće prstima, izašao je u noć velegrada.

S ružom među prstima i požutjelim papirom u džepu, čuvajući ga kao neko neprocjenjivo blago, gazio je mračnim ulicama stežući kaput i misleći o njoj, svojoj jedinoj pravoj Muzi.

Njezina ljubav je bila kao trn na ruži, tjerajući onog tko ju nosi da prokrvari.

Stepenice do nje...

Blatne kamene stube vode do njene trošne kućice, a pred vratima široka lokva. Ugazi u lokvu, čučne i gurne pjesmu pod njena vrata. Ostavi ružu na prozoru, pokuca dvaput i pojuri u mrak.

I lutajući gradom stigne na klupu s koje je vidio velegrad u punom blještavilu... Koliko je velik taj grad, a ljudi u njemu hladni i odsutni... I nitko ne mari za onog drugog već samo ide svojim putem.

U osvit zore, dok se sunce lijeno uzdizalo iznad grada, on se umirio i zaspao...

A, ona? Njegova jedina prava Muza? Potrgala je pjesmu i bacila u kaljužu ni ne pročitavši je.

Lucija Perlaš Malenica, 1.c

Sjena ili Notturno

Sjena u kaputu

napušta stari vlak.

Pogledom pretražuje perone –

nitko ga ne čeka.

Hladnoća se uvlači u kaput njegov;

steže ga rukama čvršće.

I nastavlja sjena  putem kojim vlada mrak.

I pogledava prema nebu;

tu i tamo bljesne pokoja zvijezda...

Sve je tako, u jedan mah,

veliko i malo na tom platnu

koje tone u san.

I hoda sjena,

korak po korak,

ulazi u napušteni grad.

Sve je tiho i pusto...

I snažan je mrak.

I slabašna su svjetla.

I čuje se koraka njegovih jeka.

Vidi uvenulo, blijedo cvijeće.

Vidi slomljene grane.

O, kako je sam...

I sjena

I ovaj grad...

Lucija Perlaš Malenica, 1.c