Stoga me uvijek rastuže priče o traumama koje djeca stječu tijekom školovanja, međusobnom omalovažavanju učenika, nepoštivanju profesora. Sve mi je to nevjerojatno. Međusobno smo si pomagali, družili se prije i poslije nastave, imali smo razvijene strategije pisanja kontrolnih ispita (nemojte zamjeriti, to je također bilo razvijanje određenih sposobnosti i snalažljivosti), a puno se i učilo. Profesore smo poštivali, znao se red i sve je dobro funkcioniralo. Moram priznati, bilo je dana kad mi je zaista bilo naporno. Za razliku od većine svojih vršnjaka, ja sam živjela u Plaškom, a to je značilo buđenje svako jutro u 5.10 sati, pješačenje dva kilometra do željezničke stanice i vlaka koji kreće u 6.14 sati, dolazak u Ogulin prije sedam sati i onda čekanje nastave. Isto tako, odlazak kući znao je potrajati. Znalo se dogoditi da nakon ručka jednostavno zaspim odjevena, probudi me alarm sljedeće jutro u 5.10 sati jer je mami bilo žao buditi me. Sada mi je drago da sam sve to prošla jer mi ništa nije teško i znam da se rad i trud isplate.

 (Fotografija: Naslovnica školskog lista Bernardin iz 2005. godine kada je naša učenica Jelena Glišić postala Miss Universe Hrvatske)