Zajedno sa svojim roditeljima došla sam na aerodrom nekih 3 sata prije leta za Frankfurt. Predala sam prtljagu, rezervirala karte i onda čekala. Nikada nisam vidjela svoje roditelje toliko zabrinute i prestrašene. Došao je i trenutak ukrcaja. Bio je to moj prvi let avionom. Nakon sat i pol ugodne vožnje sletili smo na aerodrom u Frankfurtu. Bezbrižno sam čekala idući let, jer nisam morala podizati prtljagu i karte. Slijedeće odredište bio je Hannover. Na znatno manji aerodrom došli smo u 8 navečer. Tamo nas je dočekala profesorica Goethe Instituta. Slijedila je dvosatna vožnja do Duderstadta. Prošla je ponoć kada je dvadesetak učenika iz svih dijelova svijeta kročila nogom u Kolping Haus, hotel u kojem smo bili smješteni. Tamo su nas ljubazno dočekali profesori i mentori. Predali smo putovnice, dobili identifikacijske kartice, džeparac i ključeve soba. Oko jednog sata poslije ponoći ušla sam u svoju sobu. Tamo je moja cimerica već spavala dubokim snom, pokrivena po glavi. Drugo jutro mentori su nas probudili u 7, a već u 8 imali smo pisani ispit pomoću kojega smo bili podijeljeni u razrede.

Ja sam svrstana u razred profesorice Katje Wagner. Na 1. satu smo se predstavljali i profesorica se predstavila nama. Od tada pa nadalje, svaki smo dan imali nastavu. U prosjeku smo imali 7 sati njemačkoga jezika dnevno. Od Goethe instituta smo dobili blokove za pisanje, mape i torbe, a od svoje profesorice i udžbenike. Na satovima smo ponekad igrali društvene igre kao što su „Čovječe ne ljuti se“ ili „Memory“. Najčešće smo ipak radili na gramatici i vokabularu, a obradili smo itemu 2. svj. rata. Svoje slobodno vrijemo mogli smo provesti kupujući u Duderstadtu, baveći se sportom ili jednostavno odmarati. Naš hotel bio je smješten na brdu i udaljen dvadeset minuta od središta grada. Glavna ulica je pješačka, puna trgovina i sa bezbroj slastičarnica. Divila sam se arhitekturi, uređenim okućnicama, ali sam se ipak najviše iznenadila kada sam shvatila koliko su Njemci prijateljski raspoloženi, veseli i opušteni.

Vikendom su bili organizirani izleti. Prvi je bio izlet u Weimar. Tamo smo posjetili Stadtmuseum, a zatim uživali na pikniku u gradskom parku. Imali smo i 2 slobodna sata koja smo iskoristili za kupovinu. Još jedan grad kojeg smo vidjeli bio je Göttingen. Tamo smo osim obilaska grada i već uobičajenog shoopinga igrali i zanimljivu igru Geo Cashing. Jedan od naših mentora je sa interneta skinuo koordinate sakrivenog blaga, a zatim je započela uzbudljiva potraga uz pomoć GPS-a. Dan poslije smo posjetili rezervat za medvjede koji su bili zlostavljani u cirkusu. Sve životinje koje žive u tom rezervatu bezbrižno poziraju znatiželjnim turistima, a kada im to dosadi jednostavno se povuku u sklonište.

Osim izleta i nastave često smo navečer imali kino ili karaoke. Bila je priređena i jedna velika rođendanska proslava za troje učenika koji imaju rođendan na isti datum. Tokom vremena koje sam provela u Njemačkoj upoznala sam jako puno novih ljudi. Stvorila sam prijateljstva za cijeli život. Nikad neću zaboraviti kako sam se osjećala kada nam je profesorica donijela Schwarzwald tortu na sat ili kada sam zajedno sa prijateljicom iz Brazila bez nekog osobitog razloga pozdravljala svakog tko je prošao pokraj nas na ulici. Predzadnju večer u Duderstadtu imali smo zabavu, a zadnju večer priredbu. Nisam mogla zamisliti da su tri tjedna tako brzo prošla. Bila sam sretna što ću vidjeti roditelje, ali i jako tužna jer sam se rastajala  sa svojim novim prijateljima. Rastanak na aerodromu u Hannoveru bio je jedan od najgorih trenutaka u Njemačkoj. Željeli smo ostati zajedno što dulje, ali onda smo se ipak morali razdvojiti. Svi mi nedostaju. Čak i loša hrana u hotelu i uvijek namrgođeni recepcionar. Znam da ćemo se opet sastati, a do tada se samo sa osmjehom prisjećati tih divnih srpanjskih dana u Dauderstadtu.

Prof. Katja Wagner

Oproštaj u Hannoveru s Ingrid Glitz

Mirna Saks III. a