Napetost je putem do Zagreba rasla, no kada se avion odvojio od tla, postalo je snošljivije. Aviona se nisam bojao. Više me je mučila situacija koja će me dočekati kada sletim u Zürich. Mnoštvo novih ljudi, stotine jezika koji odzvanjaju oko nas, natjerali su mene i Klaru da se maknemo iz centra zbivanja ne bi li kome palo na pamet da nas pokuša nešto pitati. No, kada smo stigli do našeg odredišta, internata i privatne gimnazije Birkelhof na rubu gradića Hinterzartena, strah je lagano nestajao. Odmah na večeri upoznao sam se s većinom mojih kolega i tako započeo predivna tri tjedna koja sam proveo ovdje. Tri tjedna zabave, odmaranja, uživanja, ali i učenja. Već prvi dan nakon riješenih inicijalnih testova svrstani smo u više različitih grupa. Svaka grupa je dobila svoju profesoricu i ozbiljan rad je mogao početi. Ali ja bih radije pisao o ovom zabavnijem dijelu moga boravka u Birklehofu. Od mnoštva zabavnog i sportskog programa nisam se mogao odlučiti što da radim. Ipak, najdraže su mi bile organizirane vožnje biciklima po predivnom brežuljkastom kraju južnog Schwarzwalda. Također, svaki od tri tjedna koja sam proveo tamo bio je organiziran barem jedan izlet. Posjetio sam mnoga odredišta koja su se neizbrisivo urezala u moja najljepša sjećanja. Posjetio sam Bodensee, Eurpapark (avanturistički park), gradove Karlsruhe i Stuttgart. Na tim izletima posjetio sam i mnoge muzeje, kao primjerice Muzej cepelina u Friedrichshafenu i Mercedes-Benz muzej u Stuttgartu koji me se neopisivo dojmio.

Međutim, kako kaže poslovica, „Sve što je dobro, kratko traje.“ Uživajući u tako ispunjenom programu nismo ni osjetili kako je brzo došao kraj našem trotjednom druženju. Prisjećajući se svih doživljaja na našoj zadnjoj zajedničkoj večeri, rijetko je tko mogao sakriti žalost što je došao kraj ta neponovljiva tri tjedna. Kako smo se opraštali od jedne po jedne grupe čiji su letovi bili zakazani rano ujutro, osjećala se praznina u, do tada, prepunjenom kampusu. No, ono što i sada oživljava taj kampus su milijuni predivnih sjećanja, doživotno tu da me vrate ponovno u Birklehof.

Josip Brčić

Dana 4. kolovoza krenula sam na Zagrebački aerodrom. Tamo sam, zajedno s Josipom, sjela u avion za München. Tu je počelo naše putovanje. U Münchenu smo morali  presjesti na avion za Zürich. Na aerodromu smo sreli dvije djevojke iz Metkovića koje putuju s nama, Moniku i Leu. Kad smo stigli na aerodrom, autobusima smo u velikim grupama krenuli prema Hinterzartenu, malom Njemačkom gradiću. Pokraj toga grada nalazi se Birklehof, privatni institut i gimnazija. Tamo smo proveli svojih 20 dana. Bili smo smješteni u 8 kuća. Svaka kuća je imala svog njegovatelja, oni su se brinuli o nama i pazili na red. Sobu sam dijelila s jednom djevojkom iz Kine, dok je u susjednoj sobi bila jedna djevojka iz Srbije i jedna iz Mađarske. Bilo je puno mladih iz Kine, Japana, Rusije, Srbije, Venezuele, Egipta, Mađarske, Ukrajine, Francuske, Engleske te, naravno, i nas iz Hrvatske. Svi smo se dobro slagali.

Drugi dan nakon dolaska pisali smo ispit kako bi nas mogli podijeliti u razrede. Josipa, Moniku i mene smjestili su u „Klasse Marie“. Nastavu smo imali svaki dan, osim nedjeljom, od 9 do 12:30 te tri puta tjedno i poslijepodne. Tokom nastave profesorica nas je pripremala za ispite, uglavnom kroz igru. Često smo se bavili i gramatikom te čitanjem tekstova. Osim nastave, tijekom tjedna smo putovali. Posjetili smo Freiburg, Konstanz i Bodensee, Europa Park, Karlsruhe i Stuttgart. Razgledali smo Zeppelin Museum, Media Museum i Mercedes Benz Museum.

Poslije nastave imali smo puno slobodnog vremena koje smo mogli provoditi na različite načine. Vožnja biciklom, gluma, karaoke, igranje nogometa, odbojke, košarke, stolnog tenisa, druženje na igralištu s prijateljima ili se jednostavno izležavati u sobi. Sve su to bile neke od mogućnosti. Subotom navečer smo imali organizirane tulume, dok nam je nedjelja u potpunosti bila slobodna. Mogli smo spavati do kada smo htjeli, sići na doručak kada smo htjeli, prošetati do Hinterzartena ili se odvesti do Freiburga.

Kao i svake godine, i mi smo proveli jednu večer predstavljajući svoju zemlju- Länderabend. Upoznali smo se s mnogim tradicijama i kulturama drugih zemalja. Bilo je vrlo zanimljivih prezentacija. Mi smo otplesali linđo, otpjevali himnu i rekli neke osnovne stvari o Hrvatskoj. Također smo i zadnju večer proveli predstavljajući razredne projekte. Teme su bile o okolišu i očuvanju Zemlje, kazališne predstave, pomoć starim ljudima i osobama s invaliditetom, razni izleti itd.

Nakon svih putovanja i izleta trebalo je i polagati ispite. Svi koji su polagali bili su jako uzbuđeni i nervozni, no srećom sve je prošlo kako je trebalo. Polako ali sigurno stigao je i taj 20. dan i kraj našega putovanja. Svi smo se lijepo proveli, upoznali nove prijatelje, kulture, poboljšali smo svoje znanje o njemačkome jeziku te je većina nas ispunila svoja očekivanja. Bilo je vrlo teško jer smo znali da se više nećemo vidjeti ali ipak smo jedva čekali doći kući svojim obiteljima.

Klara Komočar