Osnovna škola Popovac

Neke su bake bile stidljive i nisu se željele snimati, no rado su nam pomogle u projektu i svoje priče nam napisale. Evo ulomka jedne takve priče i to baš onako kako ga je baka zapisala.

Vile

Vile su imale jako dugačke kose, bile su jako lijepe i u bjelinu obučene, u dugačkim haljinama. A ispod haljina noge su im bile kao kopita. Uglavnom su bile dobre, no znale su biti i ohole. Pričalo se da u podne ne treba cijepati drva jer onda vile ručaju i ako im lupaš u zdjelu mogu ti zla nanijeti. Znale su se pojavljivati i u noći, pa kad bi dečki išli sa zabave one su plesale kolo i koji bi se uhvatio s njima u kolo, toliko bi s njime plesale dok nije umro. Znale su se pokazivati u prašini ili bez nje kao vrtlog i od toga je uvijek trebalo pobjeći, a to je značilo da one kolo igraju. Kod nas su, prema predaji, vile živjele uglavnom na Banskom brdu, a posebice u rudnicima, tzv. Čemerima, zato oni danas i jesu puni vode, jer je vilama dozlojadilo da im se po staništu kuca kamen, te su u njih pustile vodu da bi bile na miru[1].

Otac moj nikad nije u kući spav'o, nego na hodniku. Bio je krevet. Ne da nije imao di, kuća velika i sve uredno. No, domaćin se nije u kuću uvuko pa sapavo. Nego je uvijek napravio sebi negdje vani, pod krovom, da čuje jer se nešto njemu u dvorištu događa. I on nas noćom budi, dođe u kuću i kaže „Ajte ustante da čujete. Ja sam se, kaže, probudio i čujem i idem, kaže, da i vi čujete.“ Noć je, neko doba poslije pola noći. To je takva pjesma bila, krasni glasovi. Ne može se razumit koja je pjesma bila. Nego se samo čuje iz daleka, negdje iz daleka samo glasovi. I on nama kaže – to su vile.  (Popovac)

Vještice su žene u savezu sa zlim silama kojima su ljubavnice i koji ih uče i koji im pomažu u zlu. Djevojčica rođena u posteljici je morica, s navršenom 21. godinom ona postaje mora, a udajom vještica, dok u starosti ili smrću ona postaje vukodlačica.

Stare žene su uglavnom osumnjičili na to. Ja pamtim još kao cura. Mlađe žene su rađale djecu, i još u onom prvom danu, drugom, samo poplavi dijete i umre. Onda su rekli – to su vještice. I tako jedno dijete, pa drugo, možda i treće i onda su odlučili ljudi sad će čuvat dijete. I onda sjedne čovjek s puškom kod vrata i sijedi cijelu noć. Ako bi došla, da ju ubije. Danas se to ne dešava tako. A onda je to tako bilo – ne zna se zašto, dijete samo umre. I treću godinu sad čovjek čuvo, da opčuva da to jedno dijete bar ostane. To nikad niko nije vidio, tko je to dijete poništio. Al su rekli došle i ugušile veštice. (Kazivala Ljubica Beberović, Popovac)

Baka Anđa Šarić, rođena 1950. i njezin ručni rad

No, zapisali smo i priče religioznog karaktera:

Išla žena cestom i naišla na križ, tamo gdje je Isus. I stane ona i kaže: „Joj Isuse ti se tu mučiš, ja ću tebi skuhat juhicu. Zaklat ću staru kokoš.“ I ode žena i napravi tako. Kad dođe njoj neki siromah kod nje i kaže „Dobar dan“ i kaže „Joj, ja sam jako gladan, jel mi imate dat šta za jest.“ Ona kaže: „Eto kuham juhu za Isusa, pa naći će se i za tebe.“ I da ona njemu jesti, on se najede. I kasnije nosi ona kod Isusa juhu. Kad on njoj kaže: „Idi ti kući, ja sam se već najeo. Ti si meni dala već, ja sam bio kod tebe. Idi ti kući, pa vidi šta imaš.“ Ode ona kući, a tamo puno dvorište kokoši, svinja, krava, svega. Pita nju susjeda odakle joj to. I kaže ona „Ja sam kod Isusa nosila juhe da se malo okrepi.“ Kaže ona, sad ću i ja, imam ja puno kokoški doma. Kad je kuhala, dođe i na vrata neki siromah i pita da mu da jesti, a na to ona: „ A, ne, nemam ništa!“ kaže „To ja kuham za Isusa, a ne za vas lutalice“. Nosi ona kasnije kod Isusa juhicu i kaže mu „Evo, Isuse, ja sam tebi donijela juhice da se malo okrijepiš“, a Isus će njoj: „Ja sam kod tebe već bio, nisi mi htjela dati jesti. Sad idi kući pa ćeš vidjet što će te dočekat.“ Kad je ona došla kući, a ono sve u dvorištu bilo pocrkalo.