Osnovna škola Popovac

Školski projekt učenika dodatne nastave povijesti

DVORAC U KNEŽEVU

Školska godina 2009./10.

Učenici: Karmen Bajči i Egzon Gashi, VII. razred

Mentor: Željko Predojević, prof.

Fotogalerija

1.     Uvod

Tematizirali smo dvorac u, našem mjestu, Kneževu gdje je danas smješten arhiva „Belja“, najveće priređivačke djelatnosti Baranje. Odlučili smo se na ovu temu jer smo primijetili kako dvorac nije dovoljno zastupljen niti na kulturnoj, niti na turističkoj sceni. Zbog toga smo i naišli na manje probleme tijekom pretraživanja literature i izvora o dvorcu, no uspješno smo ih riješili. Posebice nas je zanimalo koju je ulogu dvorac imao u povijesti Baranje, od razdoblja Austro-Ugarske Monarhije do danas, te smo isto i postavili kao istraživačko pitanje, ali i koje su okolnosti dovele do njegove izgradnje u jednom malom mjestu koje broji svega šestotinjak stanovnika.  

Tijekom rada koristili smo izvor Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine u kojem se opisuje beljsko vlastelinstvo koje je priredio Stjepan Sršan, a od literature posebice su nam koristile monografija Tri stoljeća Belja koja nam je poslužila za prikaz povijesnog presjeka vlastelinstva Belja te knjiga Davorina Tasliđića Na vratima naroda, na granici svjetova koja jedina direktno tematizira sam dvorac. Koristili smo i diplomski rad naše nastavnice geografije, Ružice Stanković, a nešto smo podataka pronašli i pretraživanjem Interneta, ponajviše na stranicama Turističke zajednica Hrvatske te našoj školskoj web stranici. Osim klasičnih izvora pomoglo nam je i stručno osoblje zaposleno u arhivi Belja, koji su uvijek imali vremena za nas i naše probleme unatoč svojim obvezama. No, najviše smo se koristili već spomenutim izvorima. Knjige smo posuđivali u Gradskoj knjižnici u Belom Manastiru, ali nam je oko pronalaska literature pomogao i naš mentor. Dvorac smo i fotografirali kako bi fotografijama popratili sadržaj teksta.

2. Okolnosti u kojima je dvorac nastao te postojao od osnutka beljskog vlastelinstva do danas.

Prostor Baranje biva od 1526. godine, kada se zbila Mohačka bitka[1], pod Osmanlijama koji su se na ovim područjima zadržali sve do 1687. godine kada se zbila Nađharšanjska bitka. U protjerivanju Osmanlija posebice se istakao princ Eugen Savojski[2], iznimno uspješan austrijski vojskovođa. Godine 1697. austrijski car Leopold I[3]., u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge u pobjedi nad Turcima kod Sente, podario mu je imanje u južnoj Baranji. U sklopu imanja nalazilo se 26 sela, površine oko 800 km². Za sjedište imanja vlasnik je izabrao selo Bilje, gdje je između 1707. i 1712. sagradio dvorac. Cijelo imanje dobilo je ime Belje po mađarskom izgovoru imena tog sela (Bellye). U sklopu tih 26 sela bila su i sva dva mjesta, Popovac i Branjina, u kojima danas djeluje naša općina Popovac[4] (Kneževo tada još nije postojalo, ono nastaje poslije 1827.).

Nakon smrti prvog posjednika vlastelinstva, princa Eugena Savojskog, posjed je pripao kraljici Elizabeti od koje ga je naslijedila kraljica Marija Terezija[5]. Marija Terezija poklanja beljski posjed svojoj kćeri Mariji Kristini[6] i njenom suprugu Albertu, vladaru namjesniku Mađarske, s tim da će imanje prijeći u ruke nekom drugom članu porodice ako ne budu imali muškog potomka. Budući da se upravo to dogodilo, Marija Kristina i njezin muž nisu imali druge nego poštovati darovnicu. Prema nalogu darovnice posjed je pripao nadvojvodi Carlu Ludwigu iliti Karlu Ljudevitu, koji ga zatim proglašava majoratom; neotuđivim imanjem. Upravo on sjedište beljskog posjeda seli iz Bilja, malo sjevernije, u Kneževo koje će vršiti funkciju sjedišta narednih stotinu i deset godina[7].

Nakon Karla, vlastelinstvo nasljeđuje Albert Habsburški (1847.-1897.), zatim dolazi u ruke Fridriha Habsburškoga, koji je bio posljednji vlasnik iz kuće Habsburg, do 1918. godine kada je završetkom Prvoga svjetskoga rata prestala postojati i Austro-Ugarska Monarhija. Od 1918. do 1941. godine i početka Drugog svjetskog rata na našim područjima, Belje je bilo u rukama Kraljevine Jugoslavije, a za vrijeme rata i mađarske okupacije Baranje do 1944. njime je rukovodio Albreht, te je od iduće godine u rukama tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije do 1991. godine kada dolazi do velikih demokratskih promjena, srpske agresije te okupacije Baranje i Belja.[8] U razdoblju Domovinskog rata, od 1991. do 1998. Godine, nije se ulagalo u gospodarstvo, zapuštena su polja, obustavljena je proizvodnja u mnogim industrijskim pogonima, uništen je stočni fond, devastirane su kuće i objekti Belja. 1998. godine Baranja je reintegrirana u hrvatsku državu; to je vrijeme obnove i povratka tijekom kojeg Belje ulaže velike napore za osposobljavanje proizvodnje, a ulaskom u koncern Agrokor 21. ožujka 2005.  Belje gradi svoju budućnost unutar najvećeg proizvođača hrane u ovom dijelu Europe.[9]

3. Od gospodarske zgrade do dvorca

Kada je Karlo Ludwig preselio sjedište vlastelinstva u Kneževo započinje 1818. godine desetogodišnja izgradnja zgrade današnjeg dvorca koja je u prvo vrijeme imala gospodarski značaj, a 1852. godine centralna zgrada je adaptirana u dvorac klasicističkog stila što potvrđuje i komisija Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku 1971. godine[1].

Dvorac je smješten u samom središtu Kneževa, izgrađen kao jednokatna zgrada klasicističkih obilježja[2]. Tlocrt ima oblik vrlo izduženog pravokutnika veličine 81,30 x 13,10 metara. Zapadno, koje je ujedno i glavno, pročelje okrenuto je prema naselju, a istočno prema perivoju. Središnji, dvokatni dio dvorca s trokutastim završetkom, u širini tri prozorske osi, izdiže se iz osnovnoga i ono čini volumen dvorca. Na glavnom se pročelju pojavljuju ukrasi u obliku plitkog rizalita[3]. Sva su pročelja jednostavno oblikovana, ali se ipak glavno pročelje ističe svojim ukrasima: ulazni portal[4] sa segmentnim lukom, rustikalna obrada prizemlja, dvokatni pilastri[5] na središnjem rizalitnom dijelu te razdjelni vijenac između prizemlja i kata.

Uz dvorac, u doba njegove izgradnje, podignut je prilično velik perivoj. Sadnja drveća i brojnih vrsta voćnjaka započela je 1814., a 1818. zasađene su aleje drvećem iz vlastelinskog rasadnika. Glavna aleja u osi dvorca, kao i ostale na nju okomite, daju perivoju klasicistička obilježja. Unutar pravokutnih polja, određenih alejama i stazama, stvoreni su krajobrazni parkovni prizori. Perivoj je 1976. godine zaštićen na površini od 7 hektara kao prirodna baština u kategoriji ''spomenik parkovne arhitekture''. Na dijelovima perivoja izgrađena je i naša današnja škola sa školskim igralištima. Dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća izgrađeno je novo krilo dvorca, a dvorac je posljednji puta obnovljen 1969. godine.[6]

4. Namjena dvorca kroz povijest

Od početka izgradnje dvorca, 1818. godine, zgrada je služila kao skladište, i to gornji dio za žito dok su u arkadama bili torovi za ovce. Oko zgrade se uskoro počinju zidati staje, spremišta za poljoprivredne strojeve i stanovi za radnike. Tako se uz sadašnji dvorac polako razvijalo i naselje Lak od kojega nastaje današnje Kneževo[1].

Kako je prvotna zgrada izgledala najbolje nam opisuje Josip Payr, visoki dužnosnik Belja, koji je opisao beljsko vlastelinstvo 1824. godine:

„Dobro Lak ima najbolje izgrađene zgrade na kat pokrivene crijepom u ukupnoj dužini od 43 hvata[2] na cijelom vlastelinstvu. Zgrade su nastale 1818. godine. Najprije je podignuta zgrada za ovce u prizemlju te prvi kat, a onda tavan kao spremište plodova. Srednja je zgrada službenički stan. Trenutačno se u prizemlju lijevo, prema Popovcu, nalazi kancelarija direkcije i stan prvog vlastelinskog inženjera. Desno je posluga te stan pisara i arhivara, dok je u srednjoj zgradi i lijevo na prvom katu prolazni stan Njegove Kraljevske Visosti, a desno je stan ravnatelja vlastelinstva. S prvog je kata zgrade lijep vidik na nasade drveća i grmlja.[3]“

Dvadesetak godina kasnije, točnije 1852., kada zgrada biva adaptirana u dvorac, ona postaje sjedište direkcije imanja Belje i vrši ovu ulogu do 1937. kada je za ove potrebe izgrađena nova zgrada, izuzetno lijepe vanjštine, gdje je i ostala do 1959. godine kada seli u Mece[4].  

Nakon Drugog svjetskog rata, Belje je bilo opustošeno i razoreno tako da su nakon oslobođenja Baranje uloženi veliki napori za obnovu[5]. Tako je i dvorac doživio i svoja ne baš slavna vremena. Nakon rata dvorac postaje skladište za poljoprivredne strojeve i žito, možemo reći kako mu se ponovno vraća prvotna uloga gospodarske zgrade, što će potrajati sve do 1961. godine.

Nakon više od desetljeća torture dolazi novo doba za dvorac,  te on 1961. godine postaje arhiv Belja i ova je uloga dvorcu namijenjena i danas, a osamdesetih godina prošlog stoljeća prostorije dvorca služile su i potrebama Omladinskog klubu Kneževa te Mjesnoj zajednici Kneževo. U arhivu se svojevremeno nalazila knjižnica gdje su djeca posuđivala knjige bez ikakve naknade. Nažalost, ta mogućnost je ukinuta zbog nevraćanja posuđenih knjiga.

Arhivska uloga dvorca podrazumijeva „temeljne zadaće svakoga arhiva: zaštitu pisane kulturne baštine, sređivanje arhivskog gradiva, omogućavanje znanstvenih istraživanja i pružanja informacija i dokumentacije zainteresiranim korisnicima.“[6] U njoj se čuva većina dokumentacije o Belju, koje danas praktično djeluje kao velika središnja samostalna pismohrana, koja uz stručnu pomoć Državnog arhiva u Osijeku skrbi o svom gradivu[7].

Dokumentacija, čuvana u primjerenim fasciklima, smještena je na prvom i drugom katu u prostorijama na policama. Uredi stručnog osoblja nalaze se na drugom katu gdje se također nalazi i izložba trajnoga postava koja prikazuje fotografije starih mještana i kuća Baranje te makete strojeva.

5. Legenda o dvorcu

Kako oko svih povijesnih građevina postoje i nekakve legende, niti dvorac u Kneževu nije izuzetak. Kružile su priče kako iz podruma vodi dugačak tunel sve do Mađarske koji je izgrađen za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je Kneževo, kao i cijela Baranja, bilo pod mađarskom okupacijom. Prema legendi tunel je trebao služiti bijegu u slučaju izvanrednih situacija. Da legenda nije istinita potvrdili su nam i sami zaposlenici u današnjem Arhivu Belja, no sama činjenica kako ona i danas postoji govori nam kako je dvorac i danas zanimljiv, no nažalost, samo stanovnicima mjesta Kneževa. Nadamo se kako će ovim radom pobuditi interes i drugih. 

6. Zaključak

Kneževački dvorac od svoga osnutka, više od punih stotinu godina, predstavlja gospodarsko središte najveće priređivačke djelatnosti Baranje, Belja. U skladu s time i njegova uloga nikada nije bila isključivo reprezentativna, već gospodarska. Od prvotne gospodarske zgrade izgrađene 1818. godine nastaje dvorac klasicističkih obilježja koji je imao ulogu direkcije Belja do sredine prve polovice dvadesetoga stoljeća. Od tada dvorac često mijenja uloge; za vrijeme Drugog svjetskoga rata postaje skladištem, da bi kasnije postao arhivom Belja, ali u njemu je i organiziran javni život Kneževa. Danas ima isključivo ulogu arhiva, ali, nažalost, ima i ulogu zaboravljenog kulturnog spomenika u koji se ne ulaže i koji polako, ali vidljivo, propada. Zadnja adaptacija dvorca bila je prije više od četrdeset godina, ali dvorac zbog nedovoljne brige izgleda kao da se zbila i ranije.

Dvorac je i svojevrsni spomenik baranjskoj prošlosti, trajni podsjetnik na razdoblje kada je Baranja bila poželjno mjesto za stanovanje, kada je u nju ulagano, ali i nada u bolje sutra u kojem će ona opet izrasti, baš poput dvorca koji je iz torova za ovce i skladište za strojeve izrastao u kulturno dobro kojemu se ljudi dive kada, slučajno, na putu prema kakvoj velikoj metropoli Mađarske ili Austrije stanu predahnuti privučeni prekrasnim perivojem koji ga okružuje.

7. Bibliografija

Izvori:

1. Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, priredio Sršan, Stjepan, Građa za povijest Osijeka i Slavonije: knjiga XIV., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2002.

Literatura:

1. Karaman, Igor, Osnovna obilježja imanja Belje i Darda u sastavu kasnofeudalnih/kapitalističkih zemljoposjeda na baranjsko-slavenskom tlu do 1918. godine,  u Tri stoljeća Belja, Dušan Čalić (ur.), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1986.

2. Kušen, Dražen i Dominković, Ljiljana, Državni arhiv u Osijeku, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2005.

3. Novaković, Stanko, Državno dobro „Belje“ od 1918. do 1941. godine, u Tri stoljeća Belja, Dušan Čalić (ur.), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1986.

4. Stanković, Ružica, Geografski prikaz Kneževa, diplomski rad, Osijek, 1976.

5. Taslidžić, Davorin, Na vratima naroda, na granici svjetova, Zavod za baranjsku povjesnicu,Beli Manastir, 1999.

6. Timár, György, Demografska povijest Baranje do 1910. godine, u Tri stoljeća Belja, Dušan Čalić (ur.), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1986.

Internet:

1. Dvorci i kurije, s http://kulturniturizam.croatia.hr  (27.12.2009.)

2. Dvorac u Kneževu, s http://hr.wikipedia.org  (18.12.2009.)

3. Horvat, Renata, Događanja, Arhivski vjesnik., god. 51, 2008. s www.hrcak.srce.hr 

4. Povijest i tradicija, s www.belje.hr (29.11.2009.)

5. Predojević, Željko, Na današnji dan, s www.os-popovac.skole.hr (12.12. 2009.)