Dobrodošli u kutak defektologa!

Tko je školski defektolog?

Defektolog je stručni suradnik u osnovnoj školi koji obavlja poslove prevencije, dijagnostike i tretmana različitih oblika posebnih potreba djece odnosno radi s učenicima s teškoćama u razvoju, s učenicima s teškoćama u učenju, problemima u ponašanju i emocionalnim problemima te s učenicima s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim i ekonomskim čimbenicima. Rad školskog defektologa usmjeren je na suradnju s učenicima, roditeljima i učiteljima, a odvija se kroz:

-sudjelovanje u Stručnom povjerenstvu za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta (prilikom upisa u prvi razred i utvrđivanja primjerenog oblika školovanja učenika)

-individualni i savjetodavni rad s učenicima

-individualni rad s učenicima na Individauliziranom odgojno obrazovnom programu

-grupni rad s učenicima (radionice)

-savjetodavni rad s roditeljima

-rješavanje disciplinskih problema

-sudjelovanje u koordinaciji, provedbi i analizi raznih programa i projekta škole vezanih za prevenciju raznih oblika neprihvatljivih ponašanja (ovisnosti, nasilničko ponašanje, poremećaji u ponašanju...)

Za sva vaša pitanja slobodno se obratite na moju email adresu: nina.prendja@gmail.com ili putem telefona 023/309 - 195, a u  uredu me možete pronaći:
Pon: 13-19, Uto: 13-19, Sri: 8-14, Čet: 8-14, Pet: ABC smjena

                                                                                                                         Vaša Nina Glavan, defektolog, socijalni pedagog

Dragi roditelji, 

Sukladno Pravilniku o osnovnoškolskom i srednješkolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju u našoj školi se izvode redovni programi uz individualizirane postupke i redovni programi uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke. Za svakog učenika program mora biti napisan u obliku pisanog dokumenta na koji roditelji imaju pravo uvida.

Za sve uvide, roditelji se mogu javiti stručnoj službi na 099/8069 021 ili na e.mail: strucnasluzbabudinic@gmail.com kako bi se dogovorili oko načina, odnosno termina uvida poštujući trenutno propisane epidemiološke mjere.

Pažnja je usmjerenost mentalne aktivnosti na određene podražaje. Razlikujemo usmjeravanje i zadržavanje pažnje. Da bismo pratili neki događaj, trebamo se moći usmjeriti na njega, na ono što je bitno povezano s njim (a ne izgubiti se u mnogim nebitnim istovremenim događajima) i zadržati pažnju na njemu. Tako školsko dijete treba biti u stanju izdvojiti npr. ono što učiteljica govori i usmjeriti se na to, a ne na npr. drugu djecu, ono što mu je netko prije toga rekao, na zvukove izvan učionice... Također tu pažnju treba održati usmjerenu, a ne uskoro početi misliti na igračku koju je ponijelo, na sjećanja na film koje je prije gledalo itd…

Sposobnost zadržavanja pažnje na nekom cilju dijelom je urođena, a dijelom se na njezin razvoj može utjecati. Neka djeca se moraju stalno naprezati da bi ostala koncentrirana, drugoj je to zamjetno lakše. Pažnja je potrebna da bi se uspjelo u školi.

Svaki učenik može ponekad imati manjak pažnje (slabu koncentraciju), npr. uslijed obiteljskih problema, neprospavane noći, emocionalnih problema, školskog neuspjeha, straha od ispitivanja, umora, dosade itd.

Manjak pažnje je dosta čest i najčešći je razlog zbog kojeg djeca normalnih intelektualnih sposobnosti imaju poteškoće u učenju.

Neke igre i aktivnosti koje mogu pomoći u razvoju pažnje kod djece

• Precrtavanje različitih predložaka - prvo jednostavnijih, a kasnije i  složenijih;
• Bojanje u bojankama;
• Pronalaženje skrivenih likova i traženje razlika na sličnim slikama, vježba usporedi dvije (ili više slika) - što je promijenjeno, izostavljeno ili dodano;
• Slagalice - domino s brojevima ili slikama, loto, puzzle, prema predlošku izrezati i sastaviti sliku;
• Vježbe razvrstavanja: kocke, lego kockice i drugo razvrstati, pomaganje u razvrstavanju posuđa kod kuće, razvrstavanje novčića po vrijednosti,  kuglica po boji i veličini, pravljenje ogrlica po određenom redoslijedu, skupljanje kamenčića, sličica, markica itd., igre kartama - kvartet, “Crni Petar”…
• Misaoni zadaci - “Što sve moraš pripremiti ako želiš nacrtati sliku?”, “Postavi stol za 5 osoba. Što ti je sve za to potrebno?”.
• Vježbe kombinacije - umetanje riječi, rješavanje križaljki, dopunjavanje riječi, pogađanje životinja, cvijeća, i dr. prema djelomičnim opisima  npr. “Što je to - ima četiri noge, krzno, spretno se penje po drveću?”… Igre : šah, mlin…
• Igre razvrstavanja po nekim kriterijima - “Napiši sve životinje koje imaju krila”, “Poznaješ li životinje koje imaju više od četiri noge” itd. Igre: država - grad - rijeka i sl.
• Zadaci opažanja - promatrati tijek neke radnje ili događaja - dovršavanje rečenice usmeno ili pismeno (promatrati policajca na raskrižju i sl., dati djetetu da jednu minutu promatra sliku i poslije pitati npr.” Koliko je na slici bilo osoba, prozora, životinja...”) itd.

Kako djelovati na razvoj pažnje od početka školovanja?

• Stvaranjem dobrih navika - navikavanjem djece da pripremaju i spremaju svoj školski pribor i radno mjesto.
• Navikavanjem da uče i pišu zadaće uvijek na istom mjestu - već samo sjedanje na mjesto na kojem je dijete naviklo učiti pridonosi stvaranju psihološke spremnosti za rad.
• Stvaranjem dnevne rutine - dijete treba učiti uvijek u otprilike isto doba dana (nakon ručka, nakon odmora, i sl.) - time se olakšava koncentracija na učenje.
• Ako je potrebno, pomozite djetetu da napravi plan za učenje i pisanje domaće zadaće.
• Upućujte djeteta u dobre navike i metode učenja – podcrtavanje bitnoga, ponavljanje, samostalno prepričavanje.
• Potičite ga da uči pomalo i češće.
• Pohvalite djetetov trud i napredak
• Naglašavanjem što je važno i pozivanjem da se obrati pažnja na nešto,
• Mijenjanjem jačine glasa,
• Gestikulacijom, kretanjem, mimičkim izražajem,
• Korištenjem slika, predmeta,
• Korištenjem uvodne priče za neki sadržaj,
• Podvlačenjem napisanog ili uporabom kreda u boji.
• Neobičnim i neočekivanim sadržajima - npr. u nastavi zemljopisa uvesti glazbu, ispričati anegdotu i sl.,
• Objašnjavanjem svrhe i koristi od učenja gradiva,
• Uporabom i mijenjanjem različitih aktivnosti - crtanja, pisanja, traženja podataka, podvlačenja itd.,
• Uvođenjem tjelesnih aktivnosti, razgibavanja, kraćih vježbi kada pažnja počinje popuštati,
• Poticati djecu da uče pomalo i češće, te tako organizirati i ponavljanja gradiva.

Empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i načina kako reagirati na opažene emocije. Osjećati empatiju prema nekome znači razumjeti što osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi te razumjeti kako bismo mi reagirali u sličnoj situaciji. Drugim riječima empatija znači „suosjećati s drugim“. Empatija je sposobnost da se razumije svijet iz perspektive druge osobe, odnosno sposobnost da se razumiju i osjete tuđa osjećanja. Bez razvijene empatije ne bismo bili u stanju brinuti se za svoje bližnje i davati im utjehu i osjećaj sigurnosti. Smatra se da je ona jedna od temeljnih emocija i da je izrazito važna za zdrav emocionalni i moralni razvoj.

Empatija je složena emocija i djeca  trebaju pomoć odraslih da ju nauče. Jedan od najefikasnijih načina za djetetovo učenje empatije je empatično ponašanje njegovih roditelja.  
Pomoć djetetu u učenju empatije svakako predstavlja i roditeljsko izražavanje interesa za njihove doživljaje te izražavanje emocija (pozitivnih i negativnih), pažljivo i aktivno slušanje te postavljanje pitanja koja će im pomoći da razjasne svoje osjećaje i misli. S razvojem empatije raste i  sposobnost djece da se ponašaju u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da saslušaju drugoga, pomognu mu i iskažu svoju velikodušnost.

Korištenje empatičkog razumijevanja pretpostavka je za nenasilno ponašanje i kvalitetno rješavanje međuljudskih sukoba. Upravo radi važne uloge empatije dobro je znati metode za poticanje empatije kod djece. Da bi osoba mogla razumjeti osjećaje drugih i uživjeti se u emocionalna stanja drugih potrebno je da i sama bude upoznata sa svojim osobnim osjećajima i da zna prepoznati vlastite osjećaje. Jednako tako, važno je da zna iskazati svoje osjećaje drugima. Poznavanje vlastitih emocija   omogućuje osobi da prepozna ali i razumije osjećaje drugih.

Dakle, svoje dijete potičite:

1. da imenuje i istražuje svoje osjećaje u različitim situacijama
2. da iskazuje svoje osjećaje i vježba različite načine kako pokazati svoje osjećaje (osobito vodeći računa na poticanje pozitivnih oblika ponašanja)
3. da istražuje i prepoznaje osjećaje drugih ljudi
4. na razumijevanje osjećaja drugih razgovarajući s djetetom o tome što sve utječe na nečije osjećaje, potaknite dijete na razmišljanje o drugima, njihovim životnim okolnostima.

Empatična djeca su uspješnija i zadovoljnija u školi te u socijalnim situacijama, imaju više prijatelja i osjećaju se zadovoljno.

Česte su pritužbe učenika da su „učili puno“, a nisu dobili dobru ocjenu. Zašto je to tako? Osim što puno  učenika ne zna učiti s razumijevanjem (već se „naštreba napamet“ gradivo, jedan dio problema vjerojatno leži i u činjenici da učenici ne razumiju razinu znanja koju su usvojili svojim učenjem. Da bi učenici znali prepoznati jesu li dosegli razinu znanja potrebnu za dobru ocjenu u  ovom tekstu donosim Vam, dragi učenici,  Blomove taksonomiju znanja, teoretski okvir koji opisuje razine znanja.  

Razine znanja su zapravo nivoi napredovanja u učenju i rastu u od najjednostavnijih i najkonkretnijih do sve složenijih. Naravno, veća razina znanja pretpostavlja i veću ocjenu.

Razine znanja i ciljevi učenja na kognitivnom području

Revidirana Bloomova taksonomija