Uspjeh naše učenice Ane Horvatin

1. nagrada Goranovoga proljeća za zbirku pjesama 2010.

Iz mnoštva se nadarenih učenika u našoj školi iskristalizirala jedna učenica, Ana Horvatin, u pisanju poezije i postigla hvale vrijedan uspjeh. Učenica iz 8.c razreda, naša Ana, njeguje hrvatsku pisanu riječ kroz svoju poeziju, a nakon temeljite obrade mnoštva radova učenika osnovnih škola, Prosudbeni sud Goranovoga proljeća u sastavu Branimir Bošnjak, Alojz Majetić i Marinko Kovačević, držeći se vrijednosnih i etičkih kriterija pjesništva, već drugu godinu uzastopno je Aninu poeziju proglasio najboljom i dodijelio joj 1. nagradu za zbirku pjesama.
Poezija je Ane Horvatin iskrena i nevina. Motive za svoje pjesme pronalazi u svakodnevnim pojavama, bojama, mirisima i zvukovima. Zaokupljena je istovremeno i razigranošću djeteta, ali i mislima i težnjama već odraslog, modernog čovjeka. U nekim se pjesmama vidi trag suvremenoga pjesništva što je odraz čitanja i promišljanja o pročitanome. Kvaliteta se krije u jednostavnosti i poimanju svijeta na sebi svojstven način od čega ne odustaje. Postupno je disciplinirala svoj izraz i u gotovo svakoj pjesmi se realizira kao pjesnik.
I ove je godine, baš kao i prošle, sudjelovala na radionicama i otvorenju Goranovoga proljeća u Lukovdolu, 21. ožujka 2010. godine gdje joj je i dodijeljena 1. nagrada, a svoj rad je predstavila pjesmom Ššš.
U gotovo svim dnevnim tiskovinama objavljen je prilog o Goranovom proljeću i spominje se ime naše učenice Ane Horvatin, a ove su godine svi sudionici bili posebno nagrađeni i osobnom čestitkom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića.

Marina Fistonić, prof.

Anini ostvaraji

Ššš

šššuti, šuti, kaže on
koji mnome ne vlada.
ali, šutim, ali ja šutim, kažem
razmišljajući o sekundi
u kojoj padam
jer je gužva zamarajuća
kao nikad do sada, ali
bar znam da pod miriše na ružmarin,
ili mi to samo topli vjetar donosi
mirisne poslastice kao mandarine.

šššuštim, šuštim, kaže on
prolazeći rivom
punom ljudi.
zar ne čujete, upitah
misleći o uzburkanim valovima
koji su zahvatili nepce svojim
slanim mirisom.

ššš, slušajte, ššš
čekaj, ne čujem, čekaj,
kasnim pa
se moraš požuriti jer
nemam vremena
se igrati s tobom.
ne, nemam.
ššš, ššš.

Ana Horvatin, 8.c

Bijela

Hladno more, zamagljeno nedovršenim.
Kameni put do male crkvice
zahvaćene vremenom.
Misli zahvaćene otkucavanjem sata.
Čisto vrelo od vječnosti zaboravljeno.
Čekanje ispisivanja sudbine na papir.
Čekam, gledam, zamišljam
jer prazno je.
Prazno je i puno je.
Početak i svršetak.

Ana Horvatin, 8.c

Leptir u sjeni

Leti, preleti, uzleti.
Gdje god idu tvoje šarene boje, sjena te prati.
Gdje god živiš, proživi.
Gdje god rat vidiš, zaslijepi ih svojim bojama.
Gdje god smrt primijetiš, uljepšaj im život.
Gdje god dijete uočiš, osmijeh mu izmami.
Gdje god ljubav nađeš, sjajni prah tu prospi.
Gdje god putuješ, ispričaj što vidio si.
Gdje god zemlju plodnu tražiš, tamo će biti.
Gdje god potražiš sjeme, posadi.
A kada se vratiš i cvijet nađeš,
pokaži mi svoju ljepotu.

Ana Horvatin, 8.c

Predak

Uđoh,
vidjeh smeđu kosu.
Iziđoh,
okrećući se iznova.
Sjetih se
puno godina poslije
te slike,
u mom zrcalu.

Ana Horvatin, 8.c

Rune

Gdje pisac ostavi trag, neizbrisiv je.
Gdje pisac ostavi trag, sam je.
Svaki pisac svoju runu nosi,
svoje riječi nosi.
Sve što napiše, na prvi pogled neshvatljivo je,
odgonetnuti se mora.
Njegove ruke pišu novo pismo,
a stara povijest je.
Novorođenče uči gdje se jezik njegov nalazi.
Pisac svoju ruku traži.
To, samo jedno drvo na svijetu,
milijun cvjetova uzgajat će.

Ana Horvatin, 8.c

Male stvari

Vidim svjetlo kroz krošnje,
ulično svjetlo u noći.
Buka me ne dira,
iako ispunjava svijet ispred mene u svjetlu.
Pjesma drugova me ostavlja ravnodušnom,
makar oni pjevaju osmjesima i srećom.
Mokra me njuška pokraj mene iznenađuje,
jer su oči bića pored mene i brze i pomne i zaigrane.
U sebi se smijem
jer ne mogu lagati da nisam sretna.

Ana Horvatin, 8.c

Žuto

ljiljani prestaju biti mladice
u sunčanu zoru vjetra
ljuljajući se na žutom vjetru
ostajući u sjećanju djetinjstva
kada su samo zamišljale
ovo jutro.

svjetiljka na vratima,
vratima starog kafića
kraj žute mu, stare ceste,
šapće čekaj, čekaj,
rastućom zemljom.

ruka mira pružena je
za sve koji žele slušati
šum i gledati ljeskanje kukuruza
jer sunčano je, novo jutro,
jutro mladica starih.

Ana Horvatin, 8.c

Spomen

Kiša je padala na zelene šume.
Bijeli križevi su tugovali.
Njih 900.
Zbog toga dana i snovi su
oklijevali da se vrate ljudima.
Sanjarila sam zatvorenih očiju.
Izgubila sam osjetila od hladnoće
i sanjarila zatvorenih očiju.
Oduvijek sam bila gotovo prozirna
u ovo doba godine,
u doba jesenjih kiša.

Ana Horvatin, 8.c