Učenici produženog boravka sudjelovali su u projektu Udruge Krugovi pod nazivom Staro zlato za nove poticaje. Volonteri Udruge Krugovi, među kojima je i naša učiteljica Sanja Fabijanić,  tijekom svojih posjeta starijima i nemoćnima, skupljali su priče iz njihovog djetinjstva. Te priče su učiteljice s učenicima pročitale i analizirale, a zatim su ih ilustrirali.

U petak, 27. 11. 2015., učenici 4.b i 4.a su u pratnji učiteljica Karoline Vuković, Mile Kokotović i Sanje Fabijanić bili u Domu za starije osobe u Klaićevoj ulici na otvorenju izložbe radova naših boravkaša. Učenici su na otvorenju izložbe izveli igru sjena Labudovi, pročitali priče koje su bile ilustrirane kao i pjesmu Labud. Čitanje priča bilo je popraćeno prezentacijama koje su na satu informatike izradili učenici 4.b razreda.

Cilj projekta bio je da se životno iskustvo starijih osoba prenese na mlađe generacije te da se potakne međugeneracijska solidarnost. Cilj je u potpunosti postignut jer su učenici kroz priče koje su slušali i ilustrirali, naučili nešto novo.

Tijekom otvorenja izložbe i druženja, stanovnici doma su nam izrazili veliku zahvalnost što smo došli i svojim radovima i nastupom uljepšali im tu večer.

U nastavku pogledajte priče i pripadne ilustracije.

ANA, JELENA I BICIKL

            Ana i Jelena su prijateljice još iz zipke, kako bi se to reklo. Žive u jednom seocetu nedaleko malog gradića, idu u isti razred i svakodnevno idu zajedno u školu i iz škole. Odrastale su zajedno, zajedno prohodale, padale, igrale se. Kada bi jedna dobila čokoladicu, podijelila je s drugom i sve je tako išlo – sve su dijelile. Kako su odrastale njihova povezanost bila je sve veća.

            Put do škole nije bio baš blizu i one su trebale pješačiti više no što bi to željele, ali, navikle su na to. Pa i druga djeca iz njihova sela pješačila su u škola i natrag svaki dan. Doduše, nekako je znao povesti tata, netko je imao bicikl.

            Anini roditelji bili su nešto imućniji od ostalih susjeda pa je njezin otac, kad su prijateljice bile u 4. razredu,  kupio Ani bicikl da joj bude lakše putovati. Koliko god se tome Ana obradovala, toliko se i ražalostila. Pa, sada neće moći ići u školu zajedno s Jelenom! Neee, to nikako! 

            Sutradan ujutro Ana je krenula u školu. Jelena ju je čekala pred kućom. Iznenadila se kad je vidjela da Ana dolazi s biciklom. Zbunila se, nije ni znala što bi joj rekla. Ana joj je prišla, uzela njenu školsku torbu, stavila ju na jednu stranu volana bicikla, na drugoj je već bila njezina i tako su krenule zajedno, pješice u školu. I  to je trajalo svih slijedećih 6 godina. Ana i Jelena su pješačile, gurale kraj sebe bicikl koji je vozio dvije školske torbe, a prijateljice su i dalje čavrljale i bile sretne i zadovoljne.

Kada sam bila djevojka, voljela sam pisati pjesme, to me opuštalo. Život je bio nekada i težak, ali sam ga svojim pjesmama činila lakšim...

Pjesma Labudu

Labude ti bijeli mali,

Kuda ploviš sad?

Ostat ću bez svoga druga,

Kog ću naći tad?

Rječica ti kolijevčica,

Voda jastuk tvoj.

A visoki javor često

Hlad ti pruža svoj.

                                       Plemenita Gotal

LJULJAČKA

Nas troje, sestrična Mirjana, bratić Janko i ja – Jelena, svaki dan smo se igrali na dvorištu naše kuće. Ludovali smo, skakali po dvorištu, igrali se loptom, pentrali se po drveću voćaka koje je raslo uokolo.

U dvorištu je bila nadstrešnica napravljena od drvenih stupova oko koje se oplela vinova loza. Ona je činila hlad, a u tom hladu bio je veliki stol i nekoliko stolica oko njega na kojima smo sjedili mi i naši roditelji. Tu smo ponekad i ručali, večerali, mama i tata su pili popodnevnu kavu, a mi, klinci, smo jeli kolače i sladoled i natjecali se tko će dulje lizati svoj sladoled a da se ne rastopi.

Kad smo igrali nogomet, dovukli bismo stolice ispod nadstrešnice postavili ih tako da glume stative i tu smo zabijali golove. Naša nogometna igra najčešće je završavala tako da su stolice bile svuda po dvorištu, a ponekad je neka bila i potrgana. Jasno, tada nije izostala „jezikova juha“. Jezikovom juhom smo nazivali tatino i mamino vikanje, prigovaranje, gunđanje. Pala je i pokoji „rukomlat“ , tj. udarac rukom po guzi ili povlačenje za uha. Poslije toga dva dana mir u dvorištu, a onda, kad zaboravimo roditeljska prekoravanja i pokoji udarac, nastavljali smo po starom.

Jednom prilikom, kad smo došli iz škole, dočekalo nas je ugodno iznenađenje. Tata je nabavio ljuljačku koja je bila dosta široka da nas je moglo dvoje sjesti na nju i ljuljati se. Hura, imamo novu zanimaciju, novu igricu. Ljuljali smo se svaki dan i uživali. Bili smo sretni, ushićeni dok smo letjeli gore – dolje zrakom. Zamahivali smo tijelom i nogama da bismo što više uzletjeli ljuljačkom.

No, jednog dana, nije mi jasno zašto, moja sestrična i bratić, nisu me ni gledali niti su mi ukazivali bilo kakvu pozornost. Cijelo vrijeme su šaputali između sebe, smijuljili se i stalno se ljuljali i nisu silazili s ljuljačke. Ja nikako da se dočepam ljuljačke. Stajala sam sa strane čekajući, red, govoreći im dan nisu pošteni i da bi i ja trebala doći na red za ljuljanje. Oni su se samo smijali, ljuljali, vrpoljili se u njoj.

Najednom, iznenada, ljuljačka je poletjela prema travi i Mirjana i Janko poletjeli su prema zemlji s njom. Čuo se udarac ljuljačke o zemlju, a njih dvoje su zaplakali. Pritrčala sam k njima, pokušala Mariju dići sa zemlje, ali je ona još više zaplakala, a Janko me samo gledao. Plač je čula mama i dotrčala k nama.

I što da pričam više, došla je hitna, odvezli su ih u bolnicu i ustanovilo se da je Mirjani pukla ruka, a Janko je dobio potres mozga. Bila sam pomalo i prestrašena, bilo mi ih je žao. A onda, sjetila sam se kako su bili prema meni bezobrazni i kako mi nisu dali da se ljuljam s njima i nekako, kao da mi ih je bilo manje žao.….

PRVI TELEVIZOR

Sjećam se dana kada je u moj neboder došao prvi televizor.

Imala sam tek 7 ili 8 godina i nisam znala što je to. Slušala sam mamu i tatu kako ushićeno razgovaraju o kutiji u kojoj su  pomične slike.

 Slike koje se miču u kutiji??

Hm, nije mi to imalo previše smisla, pa nisam ni obraćala previše pažnje na ono što su govorili. A onda, jedne večeri, tata i mama su rekli da idemo kod tete Ivanke sa 6. kata gledati  prvi izravni televizijski prijenos nogometne utakmice sa stadiona u Maksimiru.

Obučena u bijelu haljinicu, bijele cipelice i roza štramplice nisam baš izgledala kao današnji navijači i  nije me se previše dojmila igra igrača na terenu, ali sam bila opčinjena samim televizorom.

Gledala sam ga sa strana, odozgo, odozdo, sve ne bi li primijetila ima li kakva rupica na toj  čudnoj kutiji, pa da zavirim što se to zapravo unutra događa.

Pitala sam se žive li u toj kutiji zaista mali ljudi, koji trče, plešu, pjevaju.

Pitala sam  tatu : „Kako su svi ti ljudi stali u tako malu kutiju“, ali ni on nije imao objašnjenje koje bi me zadovoljilo.

 „A tata, koliko najviše ljudi može stati u jedan televizor“? pitala sam.

Tata je samo duboko udahnuo i rekao: „Pa, zapravo ne znam, zlato moje.“

Bila sam opčinjena cijelim događajem. Dnevni boravak tete Ivanke bio je pun ljudi.

Bili su tu, striček Braco i teta Lela, pa baka Zdenka sa 3. kata, pa mama i tata onog dječaka koji mi se stalno belji kad izađem u park, još neki ljudi iz zgrade kojima nisam znala imena i ja.

Bila sam  silno ponosna jer sam bila jedino dijete.

Tu večer sam snivala pokretne slike, dalekovidnicu na kojoj sam nastupala ja, plesala  i pjevala a moji susjedi su me gledali u mom dnevnom boravku. Bio je tu i onaj dječak koji mi se stalno belji. Više mi se nije beljio.

Sutradan, čim se smračilo, donijela sam stolice iz kuhinje u boravak i lijepo ih poslagala ispred zida.

Dok je mama vješala veš na balkonu, a tata bio u kupaonici, otrčala sam do najbliže susjede i rekla joj da dođe kod nas gledati televiziju.

Vratila sam se u stan i sjela u prvi red. U boravak su u isti tren ušli, mama, tata i teta Micika i striček Jura.

Svi su u čudu gledali u stolice poredane ispred golog zida i mene  u prvom redu.

Mama je prva upitala: Suseda, otkud vi?

Pa, Sanjica nas je pozvala da dođemo gledati televiziju kod vas, zbunjeno je odgovarala teta Micika.

„Nisam znao da imate tako krasan televizor“, dodao je striček Jura i svi su prasnuli u smijeh.

Mama se susjedima ispričala i skuhala kavu, a ja sam ljuta sjedila u boravku jer nitko sa mnom nije htio gledati televiziju.

Danima poslije tog događaja, u  predvečerje, slagala sam stolice ispred praznog zida i molila roditelje da sa mnom gledaju TV.

Nakon nekoliko tjedana, tata se pojavio na vratima sa velikom kutijom i rekao:„Sanjice, volim te , ali zaista više ne mogu gledati u prazan zid. Zato sam nam kupio televizor.“

Od tada smo svaku večer ja, tata i mama gledali televizor, a najljepše mi je bilo to što sam smjela sjediti u tatinom krilu za to vrijeme.

IVANA I „FIĆO“

Mala Ivana, djevojčica koja je danas navršila 5 godina, skakutala je u svojoj novoj, ružičastoj haljinici dvorištem sa svojim prijateljima i rodbinom koji su došli da joj čestitaju rođendan i da se s njom malo poigraju. Djeca su skakutala dvorištem dobacivali loptu jedan drugome, prevozili plastičnim tačkama kamenčiće ili druge igračke, dok su odrasli uzvanici sjedili u kući i razgovarali.

            Ivana je, u jednom trenutku, ugledala malog „fićeka“, automobil njene bake, koja ga je ljubomorno čuvala i nije htjela nikakav drugi. Za Ivanu je on bio nešto nedokučivo, prekrasne žute boje, kao da ju je zvao da dođe k njemu. I Ivana je krenula ka „fićeku“. Dotaknula ga je po vratima, dodirnula ga ručicama i prstići su počeli kliziti po njima. Bio je to prekrasan osjećaj. U jednom trenutku, dohvatila se ručice na vratima i ona se otvoriše. Uspjela se uvući u auto, sjela na prednji sic i oduševljena gledala unutrašnjost automobila. Ma prekrasno. Kako bi bilo lijepo da ga ona vozi, ona, mala princeza u njemu…. I tko zna što je još ona razmišljala i maštala i, tako diveći se svemu, umorna od popodnevne igre, nasloni  glavu na volan kao da se mazi s „fićeku“.

Dan je odmicao i došlo je vrijeme da gosti krenu kući. Roditelji su pozvali svoju djecu, obukli ih i spremali se krenuti svojim domovima. No, najednom, netko je primijetio da nema slavljenice, male Ivane. Zaboga, pa gdje je to dijete.

            Dvorištem se čulo zazivanje njenog imena. Ivana! Ivana! Ivanaaaaaaaa, gdje siiiiiiii!? No, Ivana se ne javlja. Rastrčali se gosti po dvorištu, izletjeli na cestu, potrčaše susjedima raspitati se da nije možda kod njih. Ivana, Ivana, no Ivane nema.

            Ivanina mama je počela plakati, otac je prestrašen lutao dvorištem, razmišljao gdje bi Ivana mogla biti. Svi gosti su bili zabrinuti. A onda, najednom, začuše zvuk sirene iz „fiće“. Svi potrčaše tamo. Prizor koji su zatekli bio je neočekivan. Ivana je glavicu držala na volanu, pomalo ju pomicala i otvarajući i treptajući okicama gledala u njih, kao da se čudi što to svi oni gledaju u nju. Daaaaaaaa, jasno je, Ivana se zavukla u auto i onako umorna od igre i iznenađenja koje je doživjela ušavši u auto, naslonila glavu na volan i – zaspala. Očito se u snu pomakla i dotakla sirenu i tako i ne znajući, javila gdje se nalazi.

GROŽĐANA MAST

Kad sam ja bila mala, nije bilo šminke kao danas samo neka grožđana mast. Nismo imali niti velika ogledala. To su imala gospoda. Ja sam imala kući jedno malo. Čekala sam mamu da se vrati sa polja, sjedila pred ogledalom i uzela tu grožđanu mast i našminkala usta. Učinilo mi se to prekrasno, pa sam malo našminkala i obraze. U hodniku gdje je bilo ogledalo je i bilo malo oblačno,

pa mi se učinilo da je ostali dio lica jako blijed. Pomislila sam da bih mogla malo te masti staviti i na čelo.

Uglavnom, kada sam malo masti utrljala na čelo, brada je ostala bijela. I tako sam redom malo te grožđane masti stavila na cijelo lice. Izgledala sam prekrasno. U polutami hodnika gdje je stajalo ogledalo, moja slika u njemu bila je divna, divila sam se samoj sebi.

Zatim sam izašla na dvorište, pa na ulicu čekajući mamu. Šetala sam, a susjeda me čudno gledala pomislila sam: sigurno gleda kako sam jako lijepa!

Mama je upravo dolazila i uzviknula: Dijete, što ti je? Jesi li bolesna? Kakva je to alergija?

Kad sam rekla da sam se šminkala, mami je laknulo. Malo sapuna i vode uklonilo je 'alergiju', a ja sam zapamtila da sam ipak najljepša ovakva kakva jesam i da je bolje manje šminke nego previše.

JARAK

            Katarina i Biserka bile su velike prijateljice. Njihovi roditelji bili su bliski još od svoje mladosti i, nekako je bilo logično da i njih dvije budu nerazdvojne. Često su se igrale, išle zajedno u školu, skakale po livadama i brežuljcima njihovog sela u kojem su živjele.

            Jednog dana veselo su skakutale jednom livadom kroz koju je protjecao mali jarak u kojem je tada bilo podosta vode, ali i blata. Jarak, kao jarak – mokar, blatan, pun trave, a poneke i pijavice.

Danas su one došle ovdje da uberu neke cvjetove koji su im trebali za sat prirode. Oboružane svaka svojom kiticom cvijeća, pošle su kući, ali nisu htjele ići okolo preko jednog mostića, nego – one će poprijeko, preko jarka. Preskočit će one njega. Biserka je malo oklijevala, ali Katarina je toliko nagovarala, da je dogovor brzo pao. Natjecanje! Koja će od njih bolje preskočiti jarak. I preskakivanje je počelo. Potrčaše zajedno, u isto vrijeme, dotrčaše do jarka, odraziše se, skoro u isto vrijeme i isto tako – u isto vrijeme nađoše se u sred blatnog jarka.

            Nakon šoka nastalog od iznenađenja, pogledaše se, Biserka je još uvijek držala svoju kiticu cvijeća, Katarinina je bila u blatnoj vodi, a lice joj je bilo umazano blatom, a ni Biserkina kosa nije prošla bolje. Kad su shvatile što se desilo počeše se smijati i grliti i još se više zamazaše i smočiše.

            E, sad, trebalo je doći kući. I došle su, ali kako reći što im se desilo. Znaju da su napravile glupost i nisu se usudile reći istinu, no Katarina, koja je bila živahnog duha, rekla je ocu da su ih u jarak bacila dvojica dečki sa susjednog brda.

            Jasno, otac se istog časa obukao, otišao na susjedno brdo, došao u kuću dečkima da bi tamo saznao da oni nisu ni bili s Katarinom i Biserkom. Kako su završile njih dvije, ne treba puno razmišljati.

            Ali, tu nije kraj. Dvojica spomenutih dječaka čekali su dvije prijateljice sutra poslije škole da ih namlate zbog toga što su njih okrivili za grubo ponašanje. Na vrijeme su ih primijetile i pošle drugim putem kući. I trajalo je to neko vrijeme, dok dečki nisu odustali od svog nauma, jer su shvatili da takva osveta nema smisla.