U petak, 18. lipnja 2021. pred našom školom kratkim, prigodnim programom oprostili smo se od naših osmaša i osmašica.

Bilo je i tužno i veselo istovremeno, i raspjevano, i dirljivo i dostojanstveno.

Učenici sva tri osma razreda stali su u krug i zadnji put svi skupa otpjevali tri pjesme koje je s njima uvježbala profesorica S. Ferara. Učenica A. K. iz 8.a pročitala je ulomak iz pisma jedne osmašice, a na kraju im se obratila profesorica Ditrih, razrednica 8.a koja ih je, u ime zaposlenika škole, ispratila iz osnovne škole i poželjela im sreću na novom dijelu životnog puta.

ULOMAK IZ PISMA JEDNE OSMAŠICE

Priznajem da ne volim baš kada se u školi pokrene tema na satu o upisima. Nekako postanem nervozna i ne volim o tome svaki dan pričati.

 Vjerujem da ćemo svi mi upisati što želimo i da ćemo jednog dana postati uspješni ljudi.

Često u razgovoru sa svojim prijateljima mogu čuti kako se ne osjećaju dobro već duže vrijeme i da su pod pritiskom u školi. Ne znaju što da rade, kako da pobjegnu od tog osjećaja koji ih proganja. Najviše ih pogađa što nitko od njihovih roditelja ne vidi kakva je situacija.

 Želim Vama, kao odrasloj osobi, poručiti da smo mi u ovim godinama vrlo osjetljivi  i da bi nam puno značilo kada bi netko stvarno uvidio da  ponekad nismo dobro i da nam trebate da budete uz nas. Ne želimo samo čuti kako će sve biti dobro i da nam nema što biti teško jer je naša jedina obaveza odlazak u školu. Škola je puno više od samog učenja i sjedenja. Škola je mjesto gdje pronalazimo sebe, stječemo prijatelje, mjesto u kojem uviđamo kakav je život.

U redu je biti tužan, ali nije u redu da nam baš tada okrenete leđa.

 Razumijemo da ni vama odraslima nije lako, ali pet minuta za nas nakon dolaska s posla bi nam značilo do neba. Da nam barem kažete da nas razumijete i da će te nam  pomoći koliko možete bilo bi super. Priče kako je vama prije bilo u školi nas ne zanimaju.

Naša tuga nije prošlost, ona je sadašnjost i poštujte to!

Ne bi samo roditelji trebali pomoći nama kad nam je najteže već i profesori. Ipak ste s nama najveći dio dan. Super bi bilo kada bi mogli uzeti 1 sat i pričati o našim osjećajima. Ali i sami smo svjesni da je to često nemoguće. Zato, ako i vidite nekoga tko izgleda izgubljeno zadnjih par dana u školi, nemojte forsirati s radom, radije ga nasamo pitajte kako je i je li mu potrebna pomoć. Naravno, ne prolaze sva djeca kroz takve situacije, ima i onih roditelja poput mojih koji su u svakom trenutku uz dijete. I jako sam im zahvalna na tome!

Baš onda kada mi je život u maloj dozi pokazao kakav je bili ste tu. Uvijek sam se mogla obratiti Vama, ali nikada za to nisam imala nekakvu potrebu. Bilo mi je dovoljno da znam da je netko uz mene tko nije moja obitelj.

Svega ovoga se prisjećam u suzama i sa zahvalnošću.

Kako god, ovih osam godina ću pamtiti kao nešto najsretnije, ali i najstresnije.

Toliko toga bi još mogla napisati, ali možda neki drugi put! Hvala vam na svemu što ste napravili za nas.

Postali smo mnogo bolji ljudi zahvaljujući vama!     

Dragi osmaši!

Evo nas! Zadnji dan ste učenici ove škole. Zadnji dan smo vaši profesori. Više ne možete dobit lošu ocjenu, više nema stresa, opomena, kašnjenja na sat…nema ničeg što bi vas moglo rastužiti, uplašiti, zbog čega biste mogli u kaznu kad dođete doma…

Ali, kad se osvrnete iza sebe, i mi skupa s vama, priznajmo si: nije toga bilo tako puno. I nećemo po tome pamtiti jedni druge.

Sve gore nabrojano postoji u svakoj generaciji...našoj, vašoj…dočekat će vas i u srednjoj školi, ne brinite. Ali, nije li i to dio onoga što se pamti i uz smijeh prepričava jednom kad prođe?

I vi znate da jest, a mi, odrasli, to znamo još bolje nego vi. Nismo bili ni drugačiji, ni bolji. Prepisivali smo i švercali se, zaljubljivali se, kasnili na sate, zaboravljali zadaće…i mi smo bili u pubertetu….

I zato smo vam pričali sve ono što vam je često puta išlo na živce, a mi smo ponavljali opet i opet i opet, kao nekad nama naši profesori. Samo zato što smo stazama kojima vi kročite mi prošli punio prije vas i znamo da je „ od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba“. Znamo da je puno teže odrasti i mnogi od nas bismo rado bili opet na vašem mjestu: ludi, zaljubljeni, uplašeni, bezbrižni, mladi…

Svjesno smo vam bili dosadni pričama kojima smo vam pokušali objasniti neke važne stvari, vjerovali smo u vas i kad vi niste jer smo znali da možete, samo ako hoćete.

Po mnogočemu ste posebna generacija. Nitko vas nije pitao želite li, samo su vas okolnosti natjerale da brže odrastete. Korona, izolacija, online nastava, potres, osobne tragedije…puno nelijepoga vas je zadesilo, a mi ponekad nismo imali odgovora na mnoga vaša pitanja.

Jednostavno, živo nekad nije fer i to je tako. Ima to i puno svojih dobrih stvari: naučili ste cijeniti sitnice, prijatelje, obitelj. Naučili ste koliko je lijepo moći izaći u šetnju, biti s društvom, pomagati jedni drugima. Naučili ste da niste uvijek gospodari svoje sudbine. To je znanje koje vam nijedna škola ne može dati, osim životne. I zato je neprocjenjiva.  Danas još niste svjesni koliko ćete toga ponijeti u život i prenijeti na svoju djecu jednog dana. Životne tragedije nas učine boljim ljudima i nauče da cijenimo male stvari. Vi ste tu lekciju jako dobro savladali. Za čistu peticu.

Savladali ste još  puno toga. I sad je, poslije vrtića, uzbuđenja na početku prvog razreda, prvih suza zbog nekih zalutalih jedinica u petom i svega ostalog što se jednom riječju zovu uspomene, vrijeme da krenete dalje.

Prošli ste prvi put kroz ova vrata kao mali kikići, izlazite kao mladi ljudi. Sigurno imate, osim lijepih uspomena, i bezbroj pitanja u glavi, ali, ako vas to tješi, imat ćete ih i sa 28., 40…uvijek. To se zove život.

I zato neka vas ne zbunjuju, ne obeshrabruju. Neka vam budu izazov koji ćete savladati kao i svaki dosad. Uz pomoć rada, truda, roditelja, obitelji i prijatelja. I sreće. Jer treba imati i sreće. A sreća dođe kad si opušten, pozitivan, kad si otvoren za sve što ti nosi novi dan.

Želim vam, u ime svih zaposlenika škole, da kročite kroz život otvorenih očiju, otvorena srca, da nosite sa sobom sve što su vas naučili roditelji i svaki vaš učitelj jer vam svi uvijek želimo samo najbolje, čak i kad smo ljuti na vas. Onda, zapravo, najviše.

Želim vam da nikad ne odustanete od svojih snova jer ćete ih jedino tako i ostvariti.

Mi iskreno vjerujemo u vas. Nadam se da i vi vjerujete u sebe.

Jer vi možete sve što zamislite – samo ako hoćete.

Sjetite se da jedna kap ne čini slap i osvrnite se oko sebe. Načinite slap i budite ono dobro oko nas što ovaj svijet može promijeniti i učinite od njega bolje mjesto, svatko od vas onako kako zna i može.

Sretno vam svima, na vašem novom životnom putu, dragi naši osmaši!

                                                                                                            B. Ditrih, prof.