Osnovna škola Popovac

Na ulomak iz knjige "Naša braća životinje" autora Edgar Kupfer-Koberwitz slučajno sam naišla. Jako mi se svidio jer u njemu ima puno toga što je istinito i dosta je poučan. Tužno je što ljudi na takav način postupaju sa životinjama. Ako želite pročitati ulomak kliknite na opširnije; iskreno se nadam da će vam se svidjeti.

U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep - kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao. 
Kad su Garu poslije zvali, pogladili su ga i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakog od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom - a onda je pošao za svojim gazdom. 
Kad su se vrata kuće zatvorila, i pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom - u smrt. 
A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svog psa, to osjetljivo biće, odvesti u smrt. 
Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti... 
Pogledao sam čovjeka. zar nikada neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepiti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam to pričao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: 'Ali, vi hulite! Uspoređujete čovjeka sa psom!' 
I jedan je drugi čovjekov prijatelj također dragi pas, čuo o svojoj smrti, kako to već bude, za vrijeme objeda. 
Nakon obroka on je išao od jednoga do drugoga, svakome ližući ruke, što inače nije bio njegov način - kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je izišao u vrt, gdje je za njega već bio iskopan grob. Hrabrošću koju samo vjernost može dati, skočio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave položene na prednje šape, i nijemim i tužnim očima gledao preda se. Tako je ležao i bio spreman. Ništa ga nije moglo izmamiti da iziđe - čekao je smrt. 
I kraj je stigao - njegov gospodar se približavao s puškom u ruci. Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upućena sva njegova vjernost, upucao ga je. 
To mi je čovjek sam ispričao, potpuno priseban. Donekle mu je još bilo žao. Ali - stari pas, koji pobolijeva... 
Kad bi i njegov sin tako razmišljao o očevoj starosti? 
Mislim: dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude, bit će ratova - jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana.
Mislim da je nepotrebno čuditi se tomu što drugi čine, ali mislim da je vrlo potrebno početi se zgražati onome što mi sami u velikome ili malome, još strašnije činimo. Kako je lakše postići malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromišljenim grozotama, izbjegavati ih ili još bolje: napustiti ih. Onda nam jednoga dana neće biti teško pobijediti svoje velike bezdušnosti. Ali svi još spavamo u uobičajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji čini da progutamo vlastitu sebičnu bezdušnost ne primjećujući njezin gorak okus. Ipak neću upirati prstom na njega ili nju - ne, sam ću se probuditi u malome i početi biti suosjećajniji, spremniji na pomoć, bolji. Zašto mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome? 
Vidiš, to je to: želim rasti iznutra, živjeti iznutra u jednom ljepšem svijetu, u skladu s višim zakonima, koji jamče više sreće, u skladu s Božjim zakonom svih budućnosti - voljeti sve.