Osnovna škola Popovac

Malo je pjesnika koji su u tako kratkome životnom vijeku ostavili hrvatskoj književnosti toliko vrijednih ostvarenja, kao što je to učinio Antun Branko Šimić. Neka nas njegove pjesme neprestano nadahnjuju da težimo visokim ciljevima i da ih slijedimo ma koliko put do njih bio težak jer tako ćemo, ako i posrnemo, znati da smo puno postignuli.

 Znameniti hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. godine u Drinovcima u Hercegovini. Životni put A. B. Šimića ide od Drinovca, preko Širokog Brijega, Mostara i Vinkovaca do Zagreba u kojem, uz kraća izbivanja u Beogradu i Dubrovniku, živi do smrti. Školovao se u rodnome mjestu, Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa jer ravnateljstvo Donjogradske gimnazije u Zagrebu nije dopuštalo, uz školovanje, istodobno izdavanje književnog časopisa. Onemogućen u školovanju, posvetio se samo književnom radu.

Antun Branko Šimić glavni je predstavnik i najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze hrvatske književnosti. Počeo je pjesmama koje oponašaju A.G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, nastupivši kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom Der Sturm. Zalagao se za odbacivanje svega estetskog, dekorativnog i suvišnog, smatrajući da je jedini pravi put govoriti istinu. Njegova je riječ napisana odlučno, jezgrovito i razgovijetno. Tražio je viši i dublji smisao života. Nosio je u sebi sukobe, probleme i apsurd suvremenog čovjeka. Živio je vrlo teško i siromašno. Sve je žrtvovao za književnost. U jedinoj zbirci pjesama objavljenoj za života, Preobraženja(1920.), unio je u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove vidike. To je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). U njoj je progovorio na posve jedinstven način, uvevši u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Neobično sažetim izrazom Šimić je progovorio o temama ljubavi i smrti, temeljnim motivima njegova pjesništva, pobunivši se protiv neizbježnosti prolaznosti koju shvaća kao nepravdu u najširem smislu. Ostale teme koje ga zaokupljaju su tema o ljudskome tijelu i socijalna tematika (ciklus o siromasima). Bio je i književni kritičar te urednik časopisa Vijavica, Juriš iKnjiževnik. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novome pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te počeo roman Dvostruko lice. Brojni su mu izdavači poslije objavili izabrana djela, sabrana djela, prozu i poeziju kao Tijelo i mi, Croatica, Vinkovci, 1998. godine. Poznate su Šimićeve antologijske pjesme Pjesnici, Opomena, Smrt,Povratak, Siromasi koji jedu od podne do podne, Ručak siromaha, Hercegovina i dr.

Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Šimićevi susreti, koja je prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970. godine, u Grudama i Drinovcima.

Mnogi su u Šimiću našli nešto za svoju dušu. Ostao je među nama kroz pjesme koje žive za njega. Onetrepću svojom trajnošću u ime pjesnika te ističu žudnju koju Šimić tijekom svog života nije imao, ali joj se nadao. Stvarajući zbirku Preobraženja, pjesme su mu bile utočište i način mirenja ne samo s bolešću nego i s negativnim povijesnim zbivanjima u okolini i vremenu u kojem je živio.
Antun Branko Šimić nije mogao birati između bolesti i zdravlja, između siromaštva i bogatstva, ali je izabrao najveće vrijednosti koje je mogao ponuditi ljudima – svoja djela. Tako je, iako naslućujući smrt, zauvijek dotaknuo onu rijetku iskru besmrtnosti kojom jedan umjetnik vječno živi.

Umro je 2. svibnja 1925. godine u Zagrebu, ne navršivši ni 27 godina. Nije se bojao smrti …

Smrt i ja