Osnovna škola Popovac

U petak, 6. lipnja, na jubilarnoj dvadesetoj kulturno-turističkoj manifestaciji Baranjski bećarac u Dražu predstavljena je knjiga Šokačka rič koju vam preporučujemo čitati u lipnju. Riječ je o drugoj knjizi takve vrste koja je proistekla iz navedene manifestacije. Knjigu je financirao LAG Baranja koji u svojoj lokalnoj razvojnoj strategiji, između ostaloga, za cilj ima i očuvanje kulturne baštine i tradicijskih običaja, a knjiga Šokačka rič upravo ide putem očuvanja nematerijalne kulturne baštine podunavskih Šokaca. Sam naslov knjige višestruko je opravdan jer je usko vezan uz Šokce i uz njihov govor, odnosno od uvoda do zaključka knjiga je pisana isključivo šokačkim dijalektom, tekstovi zastupljeni u knjizi tematiziraju podunavske šokačke običaje i svakodnevicu te na posljetku i sami autori jesu Šokci, odnosno knjiga Šokačka rič, riječ je samih Šokaca.

Knjigu je uredila profesorica Eva Balatinac, a u njoj je zastupljeno 13 žanrovski raznolikih autora. U prvom dijelu zastupljeno je 10 mahom pučkih pjesnika i pjesnikinja (Janja Čeliković, Josip Ivičin Čola, Pavle Škulac, Stipo Benjak Šemenjata, Janja Balić, Stipo Golubov Car, Kata Šovakov, Anamarija Bertin, Matija Damjanov i Jela Đurin) koji se predstavljaju uglavnom lirskim tekstovima o šokačkim tradicijskim vrijednostima. Uz njih, u knjizi se nalazi i daljočki pokladni vrabac iz 2014. godine autora Matije Damjanova. Osim poezije, u knjizi se nalazi i šest proznih autorskih tekstova od kojih se posebno ističe tekst Jelke Orikin Golubov Od kudelje do tkanog platna kojim autorica opisuje proces nastanka tkanog platna kroz godinu dana, počevši s opisom sadnje kudelje u proljeće i završava s novim proljećem. Autorica Jela Bartolov daje lirski opis svoje ulice i svakodnevice u njoj i selu u tekstu Romonja, svinje i moje odrastanje. Eva Balatinac je po kazivanju starijih mještana opisala neke tradicijske običaje šokačkih sela uz Dunav, a naglaska je dala samom dijalektu podunavskih Šokaca.

Posebna vrijednost ove knjige jesu izvorni narodni prozni usmeni tekstovi u poglavlju Pripovićke. Kako i sama urednica u uvodu kaže, da nije riječ samo o pripovijetkama, već je više anegdota, no to nikako ne umanjuje njihovu vrijednost. Naime, naša Baranja je u znanstvenim istraživanjima, a i terenskim zapisima, usmene književnosti svakako na rubu hrvatske filologije te je jedan od većih problema današnjim istraživačima upravo nedostatak korpusa. Do sada je zabilježeno svega tridesetak proznih tekstova iz južne, hrvatske Baranje, tako da je ovih šest tekstova u Šokačkoj riči uistinu značajno u književno-teorijskom smislu i daljnjim filološkim istraživanjima baranjske usmene književnosti.

Kako je Šokačka rič druga knjiga takve naravi u sklopu Baranjskoga bećarca, nadamo se da će se edicija i dalje nastaviti te da će se iz godine u godinu broj stranica uvećavati, a time i baštiniti dio usmenoga nasljeđa baranjskoga kraja. Starih Šokaca koji znadu divaniti kako je nekad bilo sve je manje, a na nama je da zabilježimo njihova kazivanja i time bogatimo našu nematerijalnu kulturnu baštinu.