Osnovna škola Popovac

Mještane naših sela čine ljudi raznih etnija i subetnija, te su i pokladni običaji nerijetko kombinacije iz više regija ili država, no u suštini objedinjuju slične običajne postupke koje možemo pronaći diljem naše Domovine, ali i šire. Red je da bukom, veseljem i maskom otjeramo zimu i dozovemo lijepo vrijeme koje će radom naših vrijednih mještana uroditi plodovima zemlje koji život znače. Kako su se pokladni običaji kod nas izmjenjivali pogledajte u tekstu pod opširnije.

Fašange, poklade,

svaki svoju spopade!

Nijemci koji su stanovali ovdje od sredine 18. stoljeća pa do kraja Drugog svjetskog rata nisu njegovali pokladne običaje, dok su Srbi održavali pokladno darivanje, odnosno starije su žene nosile perece, kifle i naranče^[1] novim mladama, onima koje su se udale do poklada, 10. ožujka. Nanižemo pereca onak' (na uže) pa se objesi na snaš'. Maskirali se nisu. Običaj maskiranja oni su prakticirali u vrijeme svinjokolja.

Maškare, mačkare

Maškare u Branjini 1972.

Po dolasku Zagoraca i  Međimuraca, dolaze i običaji maskiranja u pokladno vrijeme, u početku su se pravoslavci ovoga običaja i plašili jer su Zagorci i Međimurci namaskirani paradirali kroz selo, ulazili ljudima u dvorišta gdje ih se, kako je to običaj i danas, moralo darivati, dati im jesti i piti. Obično ih se posluživalo krofnama i vinom, a darivalo jajima i kobasicama. Uglavnom su u paradi kroz selo imitirali svatove, a kao maske poslužilo bi ima štošta: od obične krpe preko lica do prerušavanja u suprotni spol. Nisu imali kakav učestali oblik maskiranja kao što je to bilo u susjednim nam šokačkim selima u kojima se narod spremao u buše. Otvorena vrata kapije značila su da su maškare dobrodošle. No, maškare nisu uvijek poštivali zatvorena vrata, te su često upadali i u ona dvorišta gdje nisu bili rado primljeni. Danas, ljudi i dalje drže otvorena vrata, no maškare su ljudi iz sela te znaju ako je neka kuća u žalosti zbog nedavne smrti u obitelji ili nekih drugih tragedija, te ove kuće zaobilaze.

Održavale su se velike i male maškare; velike su bili odrasli ljudi, i one su uglavnom prikazivale svatovske povorke, a male su išle posebno dan prije ili poslije velikih. Danas se velike maškare u Kneževu i Branjini ne organiziraju redovito, no male su ostale dio tradicije, uglavnom zbog školskih učiteljica koje svake godine vode svoje zamaskirane učenike kroz sela.

U Popovcu je običaj maškara redovit, no ipak uz neke promijene. Udruga Maske iz Popovca redovito organizira povorke i zabavu pod maskama u vrijeme poklada. No, uz ove fašničke povorke i običaje, jer većina mještana vuče korijene iz kajkavskih govornih područja, u nekoliko zadnjih godina započeli su njegovati još jedan običaj, a riječ je o pokladnom jahanju.

Pokladno jahanje

Iako ovaj običaj nije svojstven za naše krajeve, konjičke udruge su ga rado prihvatile i počele prakticirati. Pokladno jahanje veže se uz graničarske prostore negdašnje Vojne krajine još iz vremena kada su graničari na Savi čuvali granicu od Turaka. Tadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku sa granice, jahači su okupljali i trajbali poklade. S obzirom da su se narodni običaji u Slavoniji kroz prošlost mijenjali u skladu s osnovnim društvenim kretanjima, pokladnim jahanjem čuva se bogata tradicija Slavonije i Baranje[2].

Pokladno jahanje organizira konjički klub Baranjsko biserje Popovac, a povorka se održava tako da se ujutro prvo skupe jahači na dogovorenom obiteljskom imanju, zatim jašu kroz selo do prve postaje koja je uglavnom turističko tradicionalno obiteljsko domaćinstvo Novačić gdje se odvija blagoslov konja, jahače i same povorke od strane svećenika. Povorka prolazi kroz većinu sela i zaustavlja se na unaprijed dogovorenim destinacijama, obično to bude pet do šest obiteljskih kuća. Vrhunac povorke je paljenje fašnika u središtu mjesta, obično ispred seoskog društvenog doma, nakon čega se odvija večera i veselica u tom društvenom domu za sudionike manifestacije. Povorku uglavnom cijelo vrijeme prate tamburaši, a obitelji gdje povorka staje nude goste domaćom hranom[3].