Osnovna škola Popovac

Prije dvadeset i osam godina, 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade i gotovo potpunog uništenja grada, prestao je otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru.

Svake se godine sjećamo tog velikog grada, grada heroja koji je podnio veliku žrtvu za slobodu naše domovine. Uvijek se sjetimo kolone prognanih Vukovaraca, patnje i bola na njihovim licima, slika razrušenog Vukovara, Ovčare, ubijenih i mučenih ljudi.

Učiteljice Ines Banek i Ena Sabolek Šipoš održale su integrirani dan povodom obilježavanja Vukovara u PŠ Kneževo u petak, 15. studenoga 2019.

Učenici su se upoznali s Vukovarom prije rata, a kroz dokumentarac i s onim što je grad proživio u ratu. Nakon toga su odslušali kratko predavanje o bitki za Vukovar. Uslijedile su radionice na kojima su učenici pisali antiratno pismo, izrađivali golubice mira te se upoznali s književnim tekstovima koji govore o Vukovaru.

U ponedjeljak, 18. studenoga 2019. svi učenici i učitelji u Popovcu, Kneževu i Branjini obilježili su taj važan datum. Zapalili su lampione te se pomolili i minutom šutnje odali počast poginulim braniteljima Vukovara. Fotografije pogledajte OVDJE.

Poštujmo žrtve Vukovara i razmislimo o budućnosti Hrvatske uz riječi Siniše Glavaševića u Priči o gradu, koju možete pročitati pod opširnije.

Siniša Glavašević – Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.

Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.