Osnovna škola Popovac

U razdiobi titula na kraljeve i kraljice, prinčeve i prinzece u glazbi, epitet kralja rocka ostaje u slučaju Elvisa Presleyja netaknut i gotovo 36 godina nakon njegove smrti.

Bez sumnje Elvis je ikonografskim medijskim likom, ali naravno i radom, za većinu ostao prva asocijacija kada se se u svijetu glazbe spomene - King (Kralj)!

Bijeli dečko s crnačkim osjećajem

Danas, da je živ proslavio bi svoj 78. rođendan.

Zna se jako dobro da mu je glazbena karijera imala dramatične kvalitativne skokove, da su mu filmovi najvećim dijelom bili slatkasta zabava, da je imao problema s ovinostima, da je gajio sklonosti prema (mladim) curama, da je posljednjih godina postajao paranoičan i da se nije odvajao od pištolja... Sve su to milijun ispričane priče, kao i legendarna priča da je počeo pjevačku karijeru kada je na glazbenom automatu snimio pjesmu za rođendanski poklon te da ga je vlasnik diskografske kuće Sun Sam Phillips 1954. prisvojio jer je u njemu konačno pronašao “bijelog dečka s crnačkim osjećajem”.

Umro kad se pojavio punk

Pjesme s njegovoga prvoga albuma “Elvis Presley” (1956.), prvoga albuma rocka uopće, početna su slova abecede: “Blue Suede Shoes”, “I Got A Woman”, “Tutti Frutti”, “Blue Moon”, “I Love You Because”... “Heartbreak Hotel” je nastao na istim snimanjima, ali nije bio dovoljno jak da bude uvršten na album, pa je pričekao još neko vrijeme na izdavanje.

Elvis je umro 1977., igrom ironije upravo u godini kada se pojavio punk, a “The Clash” su pjevali “No Elvis, no Beatles, no Rolling Stones” (ne vjerujući ni sami u to što pjevaju!). Možda je lanjski pokop Michaela Jacksona bio najveći medijski spektakl među pogrebima celebrityja, možda se i okupilo više ljudi, ali podijeli li se broj okupljenih fanova pogođenih Elvisovom smrću i šok javnosti u omjer s puno slabijom medijskom povezanošću no što je danas, teško mogu stajati ocjene da je smrt Kralja popa zasjenila sve dosadašnje smrti medijskih ikona, uključujući i - Kralja rocka.

Pred kraj pjevao po hotelima

Posljednje desetljeće života Elvis je proveo pjevajući šlagere po lasvegaškim hotelima (ništa diskreditirajuće), no i to je činio maestralno.

Postoji li danas igdje prostor za neko “novo” viđenje Elvisa, onda bi to bila priznanje da dok je pjevao “Always On my Mind”, “Burning Love”, “In The Ghetto”, “An American Trilogy” nije bio umjetnik ništa manje nego dok je pjevao “Hound Dog”. I, općenito, da je bio ikona, ali ponajprije - umjetnik.