Osnovna škola Popovac

Svake godine na nastavi povijesti 27. siječnja u znak sjećanja na žrtvu holokausta obrađujemo temu holokausta. Učenicima se pokušava približiti što se to dogodilo ljudima koji nisu ništa skrivili, koji su jednostavno proglašeni manje vrijednima, možemo reći i nevrijednima. A kako to učenicima bolje prikazati nego kroz dječje oči, stoga kroz zabilješke iz dnevnika djece koja su proživjela holokaust, popraćene fotografijama, pokušavamo prikazati kakva je to zla sudba pogodila čovječanstvo. Učenike podijelimo u šest skupina i svaka pravi plakat za jedan period holokausta. Pogledajmo kako to izgleda.

ŽIVOT DJECE PRIJE HOLOKAUSTA

Išli smo u školu šest dana tjedno. Imali smo užasno puno domaće zadaće. Išli smo na klizanje zimi, igrali tenis ljeti. Ja sam bila gimnastičarka.

Dora (12) Radom, Poljska

Moje djetinjstvo je prolazilo sretno i osjećala sam se sigurno okružena dubokom ljubavlju, bezgraničnim simpatijama i brigom kojom su me moji roditelji, sestra i brat obasipali.

Ruth Z. (10), Poljska

VRIJEME PROMJENA U EUROPI

Naša obitelj je osjetila puni udar Hitlerovih protu-židovskih zakona, i život nam je bio ispunjen tjeskobom. Židovima je zabranjena vožnja tramvajima, a zabranjeno im je i da voze. Židovi kupovinu smiju obavljati samo između tri i pet i to samo u trgovinama koje nose natpis «Židovska trgovina». Židovi moraju biti u kućama do osam sati i poslije osam ne mogu sjediti niti u svojim vrtovima. Židovi ne smiju sudjelovati u javnim sportovima. Bazeni, kupališta, teniski tereni, tereni za hokej kao i druga sportska igrališta za njih su zabranjeni.

Anna F. (13), Njemačka

Škola je bila gubitak vremena. Nismo pisali testove nego smo automatski dobivali najlošije ocjene. Nitko nije obraćao pažnju na nas. Kao da i nismo išli u školu.

Bertha (14), Čehoslovačka

DRUGI SVJETSKI RAT

Strah obuzima grad. Zvuk teških čizama okupatorskih čizama je dovoljan da nam se smrzne krv u venama. Oni usađuju u nas strah od smrti...

Miriam (14) Bialistok, Poljska

Dragi dnevniče,

Ti si najsretniji na svijetu, zato što ne možeš osjećati, ne možeš znati kakve strašne stvari su nam se dogodile. Nijemci su stigli!...

Eva (13), Mađarska

Bili smo prisiljeni nositi «značku srama» na lijevoj strani naše gornje odjeće. Ta značka bila je Davidova zvijezda na kojoj je bila upisana riječ Židov.

Moshe F. (16), Belgija

SVAKODNEVNI ŽIVOT U GETU

Donesen je novi zakon... Svi Židovi moraju u geto... Jedno jutro njemački i litvanski vojnici i policija glasno su lupali po našim vratima i vratima svih židovskih kuća i vikali «Izlazite! Izlazite!» Imate 15 minuta da spremite ono što želite ponijeti sa sobom...

Sima (17), Poljska

Osjećam se kao da sam u kutiji. Nema zraka za disanje. Gdje god da kreneš čekaju te vrata koja te zadržavaju unutra. Osjećam se kao da sam okraden, ukradena mi je moja sloboda, moj dom, moje poznate ulice Vilne koje sam toliko volio. Odvojen sam od svega što mi je bilo drago i dragocjeno.

Yitskhok (15), Vilna, Litva

DEPORTACIJE I DOLASCI U LOGORE

Geto je trebao u potpunosti nestati. Trebali smo otići, ulica po ulica... Kamo nas odvode? To je bila tajna ...

Svaka osoba smjela je ponijeti samo osobne stvari: torbu na leđima, nešto hrane, nešto odjeće. Ništa drugo.

Elie (15), Transilvanija

Gledajući u čuvare, stalno sam se pitao «Zašto nam to čine? Nikad nismo nikome učinili ništa nažao. Što će biti s mojom obitelji? Hoću li ikad više vidjeti majku, sestru ili brata?»

David B. (13), Poljska

Prvo smo morali skiniti svu svoju odjeću. Odjeća je bačena na hrpu, a cipele na drugu hrpu, dokumenti i vrijednosti koje smo imali na još jednu hrpu, a onda bismo otišli u drugu prostoriju potpuno goli. Tamo bismo dobili svoj broj. Zapovijednik koncentacijskog logora nam je rekao: Od sada vi ste svi brojevi. Nemate identiteta. Nemate imena. Nemate mjesta ni porijekla. Sve što imate je broj. Osim tog broja nemate ništa drugo.                                                                          Jacob (17), Poljska

Bili smo unutra jedva nekoliko minuta kad me je Isa, djevojka s kojom sam pričala, povukla do prozora. «Moraš ovo vidjeti, pogledaj». Nisam htjela gledati. Bojala sam se onoga što sam mogla vidjeti. Ali morala sam otići i stati pored nje. Ni pedesetak metara od nas bio je nevjerojatan prizor. Ljudi u redu bili su dovođeni iz smjera pruge i utjerivani u dugačku, nisku halu. Kad je hala bila puna, došlo je do zastoja, ali nastavila sam hipnotizirano gledati. Ono čemu sam svjedočila bilo je ubojstvo, ne jedne osobe, nego stotina nevinih ljudi istovremeno. Naravno da smo znali, potiho pričali o tome, i bojali se toga iz daljine, ali sad sam to vidjela, točno ispred sebe...

Kako se noć spuštala cijelo je nebo postalo crveno. Dim i plamen sukljali su iz dimnjaka. Nitko od nas nije spavao te noći. Više se nismo mogli pretvarati niti lagati sami sebi da priče koje smo čuli nisu istinite. Sve što smo čuli i o čemu smo samo nagađali sada se događalo pred našim očima. Tu su bile tvornice smrti.

Kitty (14), Poljska

OSLOBOĐENJE

Morate znati da smo mi i dalje samo djeca poput djece svugdje drugdje. Možda smo zreliji zbog Terezina, ali ipak smo samo djeca.

Pner Jiri Zappner (14), Terezin

Oslobođeni smo. Nisam više broj osuđen da umre u nacističkim plinskim komorama, zatvorenik bez prava na život. Njemačka je poražena. Ponovo sam bila obična djevojčica. Istina, razlikovala sam se od ostalih djevojčica svoje dobi, dosta sam se razlikovala, ali – bila sam slobodna.

Hava (12), Poljska

Literatura i izvori:

Itzhak B. Tatelbaum, KROZ NAŠE OČI, djeca svjedoče o holokaustu

Matrijali sa županijskog stručnog vijeća učitelja povijesti Osječko-baranjske županije u Belom Manastiru.