Osnovna škola Popovac

Dan sjećanja na žrtve Vukovara obilježava se 18. studenoga, na taj datum prije sedamnaest godina pao je grad Vukovar. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon stanovnika. U spomen na sve poginule i nestale današnja je  nastava započela  minutom šutnje i paljenjem svijeća.

Priča o gradu heroju i gradu heroja

Krajem ljeta 1991. gradovi na istoku Hrvatske, Osijek i Vinkovci, doživljavali su teške topničke napade. No u još težem položaju se nalazio Vukovar, u okruženju srbijanskih postrojbi.

Vukovarski su branitelji bili skromno naoružani, a u potpunom okruženju mogućnost njihove opskrbe bila je otežana. Odnos snaga bio je izuzetno nepovoljan za branitelje. Vojne su procjene predviđale da grad može opstati u okruženju svega nekoliko dana. Iako je grad napadalo oko 50 000 tisuća vojnika uz potporu više stotina oklopnih vozila, zračnu potporu te s tisućama topničkih cijevi, grad su njegovi malobrojni branitelji (oko 1800) uspjeli obraniti punih 86 dana.

Nakon prvih općih tenkovsko - pješačkih napada i pretrpljenih velikih gubitaka, srbijanske su snage otpor branitelja nastojale slomiti neprekidnim topničkim i zračnim udarima. U takvim napadima u kojima je na grad ispaljivano na tisuće projektila svaki dan, grad je u potpunosti uništen. Hrabri su branitelji odolijevali napadima dok su imali protuoklopnog oružja i streljiva.

Blago Zadro, bio je jedan od heroja obrane Vukovara. Zapovijedao je obranom Trpinjske ceste koja je, zbog velikog broja uništenih srbijanskih tenkova i oklopnih transportera, nazvana “grobljem tenkova”. Poginuo je 16. listopada 1991. na Trpinjskoj cesti, a posmrtno je imenovan general bojnikom Hrvatske vojske.

Tijekom studenog premoć agresora u ljudstvu i tehnici dovela je do razdvajanja branitelja grada na dva odvojena dijela. U takvoj situaciji dio branitelja pokušao je i uspio proboj prema Vinkovcima. No branitelji na Mitnici i u Borovu Naselju, ostali su u potpunom obruču. Srbijanske su snage 18. studenog 1991. zauzele grad i nakon toga počinile brojne ratne zločine prema zarobljenim vojnicima, ranjenicima i civilima.

Priča o najvećem ratnom zločinu nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj

Ovčara... farma, sasvim obična, slična tisućama drugih, smještena 10-ak kilometara jugoistočno od Vukovara. Uz ostale dvije, Grabovo i Jakobovac, činila je zaokruženu sliku bogatstva i moći grofovske obitelji Eltz, a danas pripada vukovarskom poljoprivrednom kombinatu VUPIK. I za nju se ne bi ni znalo ni čulo da se nije dogodila 1991.g. Stravičan čin mržnje, nehumanosti i najnižih ljudskih strasti.

Ovčara... masovna grobnica, sveto mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire. Mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263. Odatle se preseliše među zvijezde.

Ovčara... Spomen dom, otvoren 20. studenoga 2006.g. u hangaru gdje su prije 15 godina, oni koji su ovdje ubijeni, proveli svoje posljednje sate života i ostavili svoje nedosanjane snove. Dok nas sa zida promatraju iskrene, začuđene, nedužne oči, ne može se ne pomisliti kako su se osjećali toga hladnog dana kasne jeseni 1991.g. i jesu li znali da se sa tog puta neće vratiti. Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama? To će zauvijek ostati nepoznanica i tema za nagađanje. Hvala im za hrabrost, za njihove živote, hvala im za Vukovar i Hrvatsku.

Junak Vukovara – Siniša Glavašević

Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radija - Radija Vukovar, 16. studenog 1991., dva dana prije pada Vukovara napisao je Priču o gradu , pogubljen je 20. studenog 1991. na Ovčari. Pročitajte njegovu priču:

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

Ne zapitate li se kako jedna osoba koja je svojim očima vidjela i doživjela sve strahote Vukovara, koja je sumnjala što će se s njim dogoditi napisala u najtežim trenutcima jednu ovako toplu i tužnu priču, priču bez imalo mržnje i nasilja, priču koja nikoga ne optužuje, priču koja nam svima treba biti uzor.. Stoga zaboravimo netrpeljivost među nacionalnostima, među religijama, među rasama ljudi i stvarajmo zajedno jedno bolje sutra u kojemu se nikada više ne će ponoviti Vukovar.