Osnovna škola Sirač

    Saslušaj me, zlato ...

     Đurđica Heinelt (rođena Mikeš), ovaj svijet ugledala je  davne 1930. godine u Siraču.

     Živjela je u današnjoj Kolodvorskoj ulici br.12 s majkom, ocem, četvero braće, sestrom i očevom majkom koju su zvali Babička.

     U kući su bile dvije prostorije: kuhinja i soba. Kuhinja je bila skromno namještena - mala polica za posuđe, veći stol sa stolicama i peć. Spavali su na krevetima izrađenim ručno, posteljini od perja.

     Braća su pomagala ocu na polju i poslovima oko kuće, a sestra i ona majci u kućanskim poslovima. Čuvali su krave i guske, a kada bi im guske pobjegle u susjedov vrt, e, tu je bila isplata koju su dobili od oca. Živjeli su skromno i kršćanski, nisu imali mnogo, ali su bili vesela i sretna obitelj jer su zajedno dijelili i ''dobro i zlo'', odnosno, sve lijepe, sretne, tužne i ružne trenutke svakidašnjeg života. Bili su obitelj.

     Baka  Fanika je  završila četiri razreda pučke škole jer u njeno vrijeme ''ženska čeljad'' nije išla u školu, škola je bila za mušku djecu. U razredu ih je bilo 30-tero. Učile su ih dvije učiteljice: Klara Mila i Katica Filer. Predmeti koje su imali: hrvatski jezik, matematika, priroda, tjelovježba i vjeronauk. Učiteljice su bile dobre prema učenicima, osim prema onima koji bi zaboravili zadaću ili bili nepristojni na satu i poslije škole, e, ti bi dobili šibom preko klupe. Kod kuće nisu smjeli reći da su kažnjeni, dobili bi još batina od oca.

     Često su s učiteljicom išli na izlet u Mračaru, mjesto nedaleko Sirača. Voljeli su ići u proljeće jer je bilo mnogo šumskih jagoda.

     Baka Fanika se sjeća kako su u III. razredu počeli pisati tintom što je bilo vrlo teško, jer se tinta razlijevala i curila, a učiteljica je tražila da sve bude uredno. Baš se baka namučila dok nije savladala tu tehniku! Voljela je čitati i recitirati. Sjeća se stihova i slike s naslovne strane čitanke za prvi razred:

Čaša,čaša,lonac,žlica,

Ruža,leptir,ptica,

Smokva,grožđe,kruška,

Frula,bubanj i puška.

     I abecedu je   savladala:

Igla,igla, i i i i

Iglom  šiju djevojčice

Svojoj braći košuljice.

U u u,dobili smo čitanku.

E e e, nitko od nas ne zna sve.

A a a  ko“ uči taj i zna.

O o o ne paziti to je zlo.

     Zapamtila je i pjesmicu o proljeću:

U rano se proljeće jagorčike žute

I ljubice plavetnice sjede pokraj puta.

Jagorčika zatrubi u trubicu žutu

Svojim glasom probudi iz sna zemlju krutu.

     U I. razredu baka Fanika je za odličan uspjeh i dobro vladanje dobila za nagradu knjigu ''Slatki potok'' Mate Lovraka. To je bilo prvo izdanje te knjige koju je baka Fanika poklonila knjižnici naše škole.

     Tolike godine ju je čuvala, baš joj veliko hvala!

     A nas dvije, spojile smo mladost i zlatnu starost, zar to nije prelijepo?

     Naša baka bila je udana, no djece nije imala. Božja volja - kaže ona . Brak je bio lijep, vidjela je i dosta lijepih mjesta u našoj domovini. Davne 1964. godine posjetila je Dubrovnik.

     Rado se sjeća svoga djetinjstva, mladosti i još čuva stare fotografije.

     Danas baka Fanika nema bračnog druga, preminuo je prije nekoliko godina. Još uvijek sama kuha, sprema kuću, ode u vrt i s nostalgijom se sjeća proteklog vremena. O njoj vodi brigu  šogorica Mikeš Zdenka.

     Bilo nam je lijepo s bakom Fanikom, mnogo smo razgovarale, a poruka za nas mlade je : Učite, slušajte, budite vrijedni, pomažite jedni drugima - život će vam biti bolji i  ljepši.

     Zahvalile smo baki i dogovorile novi susret. Na rastanku, baka nam je rekla: Dođite, ništa ne morate raditi, samo me saslušajte…

     I doista, neće proći dugo vremena, eto nas kod bake Fanike jer ona nam još ima toliko toga za ispričati.

                                                         Rebeka i Vanesa, učenice Osnovne škole Sirač